www.rogaticani.com

Bila jednom jedna carsija
Sada je: Oktobar 24th, 2014, 5:45 pm.

Vremenska zona: UTC - 1:00




Započni novu temu Reply to topic  [ 149 posts ]  Stranica Prethodna  1 ... 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13 ... 17  Sljedeća
Autor Poruka
 Naslov: Re: MONOGRAFIJA ROGATICE U ELEKTRONSKOJ FORMI
TekstNapisano: Oktobar 13th, 2011, 7:19 am 
Site Admin
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13165
Žepska epizoda


Informacija o spremnosti Žepljaka da se priključe partizanima bila je tačna. Naime, inicijativu o uključivanju Žepljaka u NOP još u decembru 1941. pokrenuo je Sarija Hodžić, sa još petericom saradnika. U tim mjesecima četnici Drage Mitrovića i Radomira Neškovića poduzeli su nekoliko napada na Žepu, ali nisu uspjeli slomiti otpor ovih sela. U tim napadima popalili su Vratar i neka druga sela, ali je narod izbjegao u pećine. U martu 1942. god. oni su Sariju Hodžića namamili na pregovore, te ga tom prilikom i ubili. Međutim, pošto im ni novi pokušaj preuzimanja Žepe nije uspio, uspjeli su ubijediti Nijemce u Višegradu da je Žepa komunističko leglo, pa su 18. aprila 1942. Nijemci izvršili akciju i pohvatali 38 Žepljaka, koji su bili naoružani. Kada su dovedeni na Stari Brod, tu se našao Sergije Mihajlović, kapetan iz Srbije, koji je već sarađivao sa Nijemcima. Zatražio
je da se Žepljaci tu postrijeljaju, jer su pravi komunisti. Kad su Nijemci postrojili streljački vod, ispred stroja istupio je jedan stariji Žepljak, koji je govorio njemački. On je njemačkom ofi ciru objasnio zbog čega četnički oficir traži strijeljanje, te je njemački komandant promijenio odluku. Grupa Žepljaka prebačena je preko Drine i upućena u logor Sajmište kod Zemuna, a dio grupe je kasnije upućen u Narvik u Norveškoj.

Mednički bataljon

Pošto nije uspio proći u Žepu, Mujo Hodžić produžio je prema selima bliže Rogatici. Situacija u tim selima bila je vrlo opasna i konfuzna, a očekivala se i jedna široka akcija Francetićeve Crne legije na ta sela. Manevrišući po polupraznim muslimanskim i srpskim selima istočno od Rogatice, za nekoliko dana prikupio je oko 40 novih boraca, ali nije bilo izgleda da
će se održati na tom prostoru po kojem su vršljale razne četničke jedinice. Tokom tih sedmica još uvijek je trajala druga blokada Rogatice.
Procijenivši da na tom terenu nije moguće organizirati uspješne akcije, ova grupa prebacila se prvo u Goražde, koje su držali partizani, a zatim, po naređenju Vrhovnog štaba, prebacili su se u Foču. Za relativno kratko vrijeme, ova grupa ponovo je okupila oko stotinu muslimanskih boraca, od kojih je na inicijativu Vrhovnog štaba, pred 1. maj 1942. formiran Mednički bataljon.
Krajem aprila 1942. god. Mujo Hodžić u Foči je pozvan u Vrhovni štab, gdje mu je vrhovni komandant - Tito, u prisustvu Sretena Žujovića i nekih drugih visokih funkcionera, čestitao na izvanrednom doprinosu u pridobijanju muslimana za NOP. Tito je vrlo afi rmativno govorio o dotadašnjim uspjesima muslimana-partizana i izrazio uvjerenje da će njegov primjer
slijediti desetine hiljada bosanskih muslimana.
Treća neprijateljska ofanziva bila je u toku. Zajedno s ostalim partizanskim jedinicama, Mednički bataljon povukao se prema Vrbnici i rijeci Sutjesci. Mujo je kao komandant bataljona posjetio Vrhovni štab i postavio zahtjev da njegov bataljon bude uvršten u jednu od brigada, ali mu je saopćeno da je Odlukom Vrhovnog štaba formirana jedna operativna grupa
pod nazivom Romanijski odred, u koju su uvrštene neke manje partizanske jedinice (Glasinačka četa, Gučevska četa, Seljanska četa i Mednički bataljon), te ostaci nekih bivših četničkih jedinica koje su se tih dana predstavljale kao dobrovoljačke. Na kapama su imali trobojke. Njima je komandirao Radomir Nešković, bivši četnički komandant. Ta grupa imala je zadatak da se vrati na teren Romanije i srednjeg Podrinja i tamo nastavi s akcijama protiv neprijatelja. Vladala je potpuna nestašica, pa u tim planinskim vrletima borci danima nisu dobijali nikakve hrane. Jedinica je, dakle, bila heterogena i bez potrebne uvezanosti četa od kojih je sastavljena. Pritom opterećena sa oko 200 izbjeglica sa Glasinca, koje su se trebale vratiti uz pomoć ove jedinice. Krajem maja cijela ta neorganizirana jedinica našla se na Zelengori. U samo svitanje dana, jedinica je snažnom vatrom zasuta sa svih strana. Mnogi su panično trčali okolo, tražeći zaklon posebno od učestalih eksplozija bacačkih granata. Komandiri četa jedva su nekako smirili iznenađene i glađu iscrpljene borce. Sredivši streljački stroj, poveli su dio te jedinice na bliske italijanske i četničke linije. Poveći broj boraca bio je zarobljen, a među njima i komandant Španac, te komesar Moric Fliker Mika. Ipak, glavnina koju su činile Gučevska četa i Mednički bataljon probila se prema Jahorini i Romaniji. Međutim, na Romaniji je došlo do susreta rukovodilaca Medničkog bataljona, te Gučevske i Seljanske čete sa članovima Okružnog komiteta KP za Romaniju (na čijem je čelu bio Grujo Novaković), te im je saopćeno da na tom terenu, do daljnjeg, ne postoje ni minimalni uvjeti za opstanak bilo kakve partizanske jedinice. Tu su se podrazumijevale jake snage neprijatelja koje su svakodnevno zalazile u svaki kutak tog teritorija, te nestašica hrane. Preporučili su prvo da se dio jedinica pošalje kućama, a ostatak da se razaspe u manje grupe i pokuša održati do neke povoljnije situacije. Tada je trebalo ponovo okupiti što više ovih boraca i nastaviti borbu protiv neprijatelja. Tako je ponovo došlo do raspada spomenutih jedinica, koje su, uz Šestu istočnobosansku brigadu, okupljale većinu partizanskih boraca porijeklom iz rogatičkog kraja. Tih dana spontano su rasformirane i ostale čete koje su od Vrhovnog štaba, kao sastavni dijelovi novoformiranog Romanijskog odreda, upućene prema Romaniji i srednjem Podrinju. Tada se (juna 1942. god.) većina boraca Seljanske i Gučevske čete povukla u svoja sela, iskoristivši olakšice ponuđene raspisanom amnestijom koju su obznanile vlasti NDH. U šumama oko sela ostale su samo manje grupe komunista, skojevaca i drugih istaknutih aktivista. Krajem juna 1942. god. u Gučevu je formirana nova partijska ćelija u čiji su sastav ušli: Drago Karišik, kao sekretar, Malkan Karišik te Ljuboje, Ratko, Milovan i Jovan Jovičić.

Attachment:
156.jpg
156.jpg [ 64.72 KiB | Pogledano 606 puta. ]

Fazila (M.) Hodžić, prva partizanka iz rogatičkog kraja. Okolina Sanskog Mosta, 1944. god.

Situacija u rogatičkom kraju u periodu mart-decembar 1942.

Nakon prolaska glavnih njemačkih snaga preko slobodnog teritorija kojoj je pripadao i rogatički kraj, preostale partizanske i četničke snage ponovo su ovladale skoro cijelim područjem. Ustaško-domobranske snage zadržale su se samo u Rogatici, koja je početkom februara 1942. ponovo blokirana.
Odbranu je održavala jedna bojna domobrana i oko 250 do 300 pripadnika ustaške milicije kojom je komandirao satnik Marko Vrkljan. Taj satnik preuzeo je funkciju kotarskog predstojnika, da bi u svoje ruke preuzeo svu upravnu i vojnu vlast.
Prije uspostavljanja blokade, u grad se ponovo slila masa izbjeglica, prvenstveno iz sela istočno od Rogatice. Njihov broj se kretao od 1.000 do 1.500, mahom žena i djece, koji su se našli u nemogućoj situaciji. Za njih nije organiziran smještaj i prehrana, a sami nisu imali ni najnužnijih sredstava za život. Takvo stanje neminovno je moralo izazvati trajnu glad i
razne boleštine, što se i dogodilo. Naime, u martu i aprilu od gladi i tifusa umrlo je blizu 400 izbjeglica, a samo u tzv. Gladnom groblju (iznad izvora Toplik) pokopano je 280 žrtava.

Attachment:
157.jpg
157.jpg [ 75.51 KiB | Pogledano 607 puta. ]

Groblje gladnih.
Tako je nazvana padina više Mejtaša u Rogatici, gdje su ukopani mještani i izbjeglice umrli većinom od gladi u ratu
1941-1945. godine. Rogatičani kada dolaze u grad posjete i ovo groblje. Na fotografi ji se vide Hajrudin Babić i Ahmed Nalbantić prilikom posjete ovom groblju juna 2009. godine.


Blokadu su održavale pretežno četničke snage koje su se formalno proglasile tzv. dobrovoljačkom vojskom. Da bi očistio to izolirano uporište od neprijatelja, Vrhovni štab napravio je sa tim opsadnim jedinicama dogovor da se Rogatica ponovo oslobodi. Odlučeno je da se u akciji oslobađanja grada angažiraju Užički bataljon Prve proleterske brigade koji bi napadao
s Ljuna, a dobrovoljačke jedinice iz pravca Plješevice i Rudog. Kada je 7. aprila počeo napad, Užički bataljon odmah se probio do grada, ali se jedinice dobrovoljačke vojske nisu ni pokrenule s položaja. Vjeruje se da su komandanti tih jedinica tako postupili pod utjecajem četničkih ofi cira iz Srbije, koji su se ponovo počeli pojavljivati oko Rogatice. Prepušteni sami
sebi, proleteri nisu mogli sami zauzeti grad, pa su se, sa značajnim gubicima povukli iz grada.
Vrhovni štab došao je, zapravo, još znatno ranije do saznanja da Draža Mihajlović već od ranije, ubacivanjem svojih ofi cira, pokušava potpuno preuzeti kontrolu nad zonom srednjeg Podrinja, gdje spada i Rogatica. U
realizaciji tih namjera posebno je apostrofi rao Boriku, jer je značajan procent stanovništva srpske nacionalnosti u boričkim selima bio privržen četničkom pokretu. Zbog toga je Vrhovni štab donio odluku da se eliminira to četničko uporište. Taj zadatak realizirao je dio Druge proleterske brigade, udarivši iznenada na to uporište. U napadu je zarobljeno pet ofi cira i 126
četnika. Taj događaj u izvjesnoj mjeri pasivizirao je četnike u okolini Rogatice, pa je bar donekle popustio pritisak na stanovništvo muslimanskih sela.
U aprilu 1942. god. jedna veća formacija ustaša (Crna legija) pod komandom Jure Francetića poduzela je široku akciju čišćenja terena na prostoru Sokoca i Rogatice. U širokom frontu “prečešljala” je to područje od Glasinca do Drine. Četnici su se blagovremeno izvukli prema Devetku i ostavili srpska sela potpuno nezaštićena. Malobrojne partizanske jedinice (dio Gučevske čete i Rogatičkog bataljona) povukle su se prema Goraždu. Po srpskim selima nastala je panika, jer se saznalo da ustaše pale i ubijaju sve redom, pa su se pokrenule duge kolone izbjeglica. Sa Glasinca je oko 200-300 izbjeglica potražilo zaštitu na prostoru tzv. Fočanske partizanske republike. Tako su izbjegli pokolj. Međutim, većina srpskih izbjeglica iz
okoline Rogatice krenula je prema Drini s namjerom da utočište potraže u Srbiji. Dio tih izbjeglica uspio je preći preko Drine, ali značajan broj nije. Većina ih se okupila oko sela Miloševići (Stari Brod) na lijevoj obali. Tu su ih sustigle jedinice Crne legije i napravile pravi masakr. Prema nekim procjenama, na toj lokaciji stradalo je između dvije i tri stotine srpskih
izbjeglica. To je ujedno bio jedan od najvećih ustaških zločina na prostoru Rogatice u cijelom Drugom svjetskom ratu.8
U tom svirepom ustaškom pohodu i masovnoj likvidaciji srpskih civila ne postoje relevantni naučno-historijski podaci. Autor ovog teksta šezdesetih godina proteklog stoljeća pokušao je pronaći barem relativno pouzdane
pokazatelje. Prvo je obavljen razgovor sa petnaestak lica iz pojedinih sela na području Borika. Svi su bili odrasli za vrijeme tog pokolja. Međutim, pojedinačne izjave bile su toliko različite i kontradiktorne da se ni u kojem slučaju nisu mogle smatrati pouzdanim.
Nakon toga, potraženi su bilo kakvi pisani izvori o tom događaju u historijskim institutima u Beogradu i Sarajevu. Neki od djelatnika tih instituta pokazali su puno razumijevanje i spremnost za saradnju. Posebno su se za taj slučaj zainteresirali Savo Pređa, direktor jednog od instituta tog profi la u Beogradu, i Drago Borovčanin, direktor Instituta za istoriju u Sarajevu. Oba naučnika već su imali neka saznanja o raznim aspektima tog događaja, ali su sa velikim rezervama govorili o broju stradalih u tom pogromu. Po njihovim procjenama, taj broj kretao se između 200 i 300 ubijenih civila.
Najzad, istraživač je pokušao do tog podatka doći pomoću spiskova poginulih boraca i civilnih žrtava koji su duže vrijeme prikupljani i dopunjavani u Arhivu Sreskog odbora. Prema tim spiskovima, ukupno je registrirano oko 2.500 stradalih, i to na području cijelog sreza.
Nakon tih događaja na rogatičkom području nastupio je period relativnog mira. Vlasti NDH proglasile su amnestiju, koju su iskoristile stotine bivših pripadnika četničkih i partizanskih jedinica. Vratile su se mnoge izbjeglice iz Sarajeva i Srbije, pa su sela ponovo oživjela. U gradu je stacionirana jaka posada domobrana i ustaša, a na Borici, Sjeversku, Pešurićima i
Stjenicama uspostavljene su manje ustaško-domobranske postaje.
U šumama oko Rogatice i Sokoca boravile su manje grupe partizanskih aktivista i četnika. Međutim, oni sve do oktobra nisu napadali na ustaška uporišta. Tih dana, iz Srbije je među četnike došao poručnik Dobrica Đukić, koji je prvo pridobio Radomira Neškovića, te uz pomoć njegovih pristalica preduzeo sistematsku akciju likvidacije partizanskih aktivista do kojih je došao. Tako su na vrlo okrutan način stradali Drago i Branko Racković i Janko Jolović. Ipak, bez obzira na izuzetno teške uvjete, aktivnost partizanskih grupa nastavila se tokom ostatka te godine. Njihovo prisustvo i aktivnost osjećala se posebno u selima bliže Rogatici, stalnim uporištima NOP-a. Dakle u Gučevu, Seljanima, Ferizovićima (a manje u drugim selima), neprestano su djelovale veće ili manje grupe aktivista KP. One su bile međusobno povezane, a održavale su stalnu vezu i sa grupom muslimanskih aktivista koju su vodili Mujo Hodžić i Ćamil Džindo. Veze su uspostavljene i sa glasinačkim aktivistima preko kojih su dolazile direktive iz viših partijskih foruma.
S ovom grupom uskoro se povezala i uspostavila vrlo učinkovitu saradnju poveća grupa simpatizera NOP-a i aktivista iz Rogatice. Članovi ove rogatičke grupe djelovali su kao dobro uvezan Aktiv ilegalaca, čijim je članovima bio dostupan širok spektar važnih informacija.
Tu grupu su sačinjavali dr. Alija Tomić, Remzija Kreso, Munib Hafi zović, Edhem Branković, dr. Šefi k Sadiković, Salko Hrnjičević, Hasan Pilav i neki drugi. Pošto su to bili sve veoma ugledni i popularni ljudi, uspjeli su ostvariti značajan utjecaj na veliki broj ljudi u Rogatici, pa i na neke druge u okolnim gradovima i u Sarajevu. Radeći na važnim pozicijama u
gradu, bili su izuzetno pogodna transmisija za širenje partizanskog utjecaja na mase. Dobra okolnost bila je i u tome što je nekolicina njih radila u organima vlasti. Hasan Pilav npr. bio je kotarski predstojnik, a Hakija Teskeredžić načelnik općine. Osim ubacivanja u mase vijesti o partizanskim uspjesima, ovi rogatički patrioti redovno su obavještavali aktiviste na
terenu o snazi i namjerama neprijateljskih jedinica u Rogatici, o raspoloženju naroda i sl., a povremeno su terencima dostavljali prikupljeni novac, lijekove i drugo.
Za terenske aktiviste (šatorovske ilegalce i grupu oko Gruje Novakovića) posebno je bio zanimljiv Edhem Branković, otac Murisa Brankovića, koji je 1941. god. otišao u partizane. Naime, ovaj ugledni građanin Rogatice i patriot bio je pravo izvorište osjetljivih informacija koje su se ticale raznih vojnih i civilnih pitanja. On je uporno i neprestano prikupljao

Attachment:
158.jpg
158.jpg [ 58.79 KiB | Pogledano 607 puta. ]

Edhem Branković, koordinator rada rogatičkih ilegalaca. Likvidiran je kao saradnik Narodnooslobodilačkog pokreta u njemačkom zatvoru aprila 1943. god.

razne podatke i uz pomoć ostalih članova Aktiva, slao ih do spomenutih terenskih grupa koje su ih prosljeđivale do štabova pojedinih partizanskih jedinica. Do tih podataka dolazio je zahvaljujući okolnosti što je bio bilježnik općine Rogatica. Nakon njegova zatvaranja, zamijenio ga je Ahmed Akšamija, koji se također uključio u Aktiv ilegalaca.
Značajnu ulogu odigrali su i u razbijanju akcije koja je imala cilj da mobiliziraju rogatičke muslimanske mladiće u SS Handžar diviziju. Naime, na zbor u Rogatici, koji je se trebao održati s tim ciljem, rogatički aktivisti poslali su veoma mali broj pozivnica, pa je taj zbor doživio pravi fi jasko, iako su na tome bili angažirani već poznati ustaški agitatori: muftija
Akif Handžić i hafi z Muhamed Pandža. Kasnije, tokom 1943. god., aktivisti ove grupe povezali su se s grupom domobranskih ofi cira muslimana, koji su se nalazili u sastavu Trećeg domobranskog zdruga. Tu grupu ofi cira činili su: Šukrija Karamehmedović, koji je imao glavnu ulogu među njima, a zatim, Faik Hadžimehanović, profesor iz Visokog, Fadil Imamović i Adem Haračić. Uključivanje tih oficira u aktivnosti na liniji NOP-a išlo je dotle da su vođeni razgovori o tome da se nekoliko satnija domobrana prevede u partizane. Međutim, razne nepovoljne okolnosti osujetile su taj plan. Spomenuti domobranski ofi ciri insistirali su u više navrata preko rogatičkih ilegalaca na ubrzanom dogovaranju pojedinosti o njihovu prelasku i prihvatu u partizanskim jedinicama. Pošto su znali da već postoji sumnja u njihovu lojalnost, sumnjali su u mogućnost njihova dislociranja na neki drugi teren, što bi dovelo u pitanje njihov organizirani prelazak u partizane. Međutim, tih mjeseci na području Rogatice i Romanije nije bilo većih partizanskih jedinica, koje bi osigurale njihov prihvat i formacijsko prestrojavanje u partizanske jedinice. Ipak, u pitanju je bilo nekoliko satnija sa više stotina vojnika, sa kompletnim naoružanjem. Nažalost, Grujina grupa nije raspolagala referencama kojim bi bio osiguran ovaj složeni transfer. Tako je propuštena jedna izvanredna prilika. Prema očekivanju, ova domobranska jedinica prebačena je na druga bojišta, ali je većina njena sastava kasnije prešla u partizane.
U međuvremenu, ustaše i njemačka feldžandarmerija došli su do saznanja o djelovanju ovih aktivista u gradu, ali su zbog njihova ugleda oklijevali sa njihovih hapšenjem. Na razne načine pokušali su pohvatati članove Mujine grupe, ali ni u tome nisu uspjeli. U jednom slučaju uspjeli su u tu grupu ubaciti svoga agenta, koji se predstavljao kao željezničar iz Hrasnice. Ubrzo je otkrivena njegova misija, pa je strijeljan. Nakon nekoliko skupova Mujine grupe sa seljacima na terenu Sočica, feldžandarmerija je organizirala operaciju opkoljavanja i hvatanja ove grupe u Vragolovima i okolnim muslimanskim selima. Grupa se izvukla iz obruča, ali su Nijemci pohvatali i sveli u Rogaticu nekoliko desetina mještana iz tih sela. Najzad, u jesen 1942. ustaše su odlučile da likvidiraju i rogatičku grupu. Saznavši za to, neki od njih sklonili su se u Sarajevo, gdje su živjeli manje-više ilegalno. Trojica su ipak uhvaćena i sprovedena u njemački zatvor u Sarajevu. Tamo su prošli kroz teška iskušenja, pa tu torturu nije izdržao Edhem Branković, koji je podlegao u zatvoru. Predvodnik te grupe rogatičkih aktivista - Munib Hafi zović i još neki, sa svojom aktivnošću nastavili su i u Sarajevu.
Sredinom jeseni u Rogatici i oko nje ponovo dolazi do radikalnih promjena. Četnici, koji su neko vrijeme mirovali skriveni u šumama Devetka, ponovo su se pokrenuli i mobilizirali u svoje jedinice značajan broj seljaka iz srpskih sela, koji su se tokom maja predali i povukli u svoja sela. Počeli su sa jačim prepadima na pojedina ustaška uporišta. Poslije nekoliko takvih
sukoba, ustaše iz Rogatice, preko Seljana i Brankovića, pa do Borike organizirale su jednu jaču vojnu akciju. Četnici su se opet sklonili u Devetak, a ustaše su u spomenutim selima zatekle poveći broj nezaštićenih srpskih porodica i pobili sve do kojih su došli.
Radomir Nešković, sa oko 200-300 odabranih, pretežno mlađih ljudi, od štaba Draže Mihajlovića upućen je u borbu protiv partizana na Prenj kod Jablanice (Četvrta ofanziva). Negdje na tom putu od te grupe formirana je tzv. Rogatička leteća brigada, koja se sve do kraja rata borila protiv partizana.
Nove akcije četnika prema muslimanskim selima istočno od Rogatice uslijedile su ubrzo nakon spomenute ustaške akcije prema Borici. Ponovo su počela ubijanja i pljačke (naročito stoke), pa se narod iz muslimanskih sela još jednom pokrenuo u masovni egzodus. Hiljade izbjeglica opet su se slile u Rogaticu, a znatan dio te mase produžio je prema Sarajevu. Sela su
potpuno opustjela.
U decembru 1942. god. jedna jača skupina četnika iz Srbije i istočne Bosne koncentrirala se u rejonu Devetak-Glasinac. Postojala je opasnost da potpuno ovlada tim prostorima u koje spada i rogatički kraj. Ustaše su se opet zatvorile u Rogatici i čekale razvoj situacije. Međutim, iz Birča je po teškom snijegu došla Šesta brigada i u nekoliko oštrih sudara potpuno razbila ovu četničku grupaciju. Nakon ove bitke brigada se opet vratila na položaje prema Tuzli. S tom brigadom otišla je i grupa aktivista oko Muje Hodžića. Ostala je samo oveća grupa aktivista u Gučevu i brojno reducirana grupa iz Rogatice, koju je vodio dr. Tomić.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: MONOGRAFIJA ROGATICE U ELEKTRONSKOJ FORMI
TekstNapisano: Oktobar 25th, 2011, 11:38 am 
Site Admin
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13165
1943. GODINA
Protjerivanje izbjeglica širom Bosne i Hercegovine

U jesen 1942. god., nakon intenzivnih četničkih i ustaških aktivnosti oko Rogatice, veliki procent muslimanskog i srpskog stanovništva napustio je svoja ognjišta. Prema nekim procjenama, početkom 1943. oko 70% muslimanskog i oko 50% srpskog stanovništva napustilo je rogatički kraj i izbjeglo na sigurnija područja. Oko jedne polovine muslimanskih izbjeglica
zadržalo se u Sarajevu, dok su ostali razmješteni po drugim gradovima Bosne i Hercegovina. Srpske izbjeglice raspršile su se u pojasu istočno od Drine, od Višegrada do Šapca. Najveća koncentracija muslimanskih izbjeglica bila je oko Ali-pašinog mosta, pored Sarajeva, gdje se sakupilo između 5.000 i 10.000 ljudi. Živjeli su u improviziranim barakama, bez struje, vode i kanalizacije, te sa izuzetno lošom ishranom. Takve uvjete mnogi nisu izdržali, pa se masovno umiralo. Novu nevolju izazvalo je bombardiranje tog otvorenog logora od strane savezničkih aviona. Tom prilikom stradalo je na stotine izbjeglica. Ove nemoguće uvjete za život ljudi zloupotrijebili su spomenuti pronacistički agitatori - Akif Handžić i drugi, te nagovarali čak nekoliko stotina, mahom mlađih ljudi, da se prijave u SS trupe. Nečasnu ulogu u tome imao je i Ragib Čapljić. S druge strane, pedesetak revolucionarno orijentiranih ljudi s rogatičkog područja, postepeno se povezalo sa ilegalnim radnicima u Sarajevu i nastavilo svoju aktivnost. Među njima se našlo i 28 bivših boraca Muslimanskog bataljona. Jedan broj izbjeglica mobilizitan je u razne neprijateljske formacije, ali su mnogi od njih narednih mjeseci prebjegli u partizanske jedinice.
Veliki broj muškaraca koji su izbjegli u Srbiju također je mobiliziran u razne četničke jedinice. Neki od njih su vraćeni u rogatički kraj i uključeni u jedinice Druge rogatičke brigade, kojom je komandirao Radivoje Kosorić. Krajem rata, dijelovi ove jedinice također su prelazili u partizanske brigade, a najviše u Dvadesetu romanijsku.
U rogatičkom kraju zadržao se ostatak stanovništva. Osim izbjeglica koje su se te zime zadržale u samoj Rogatici, veće enklave porodica održavale su se u Žepi i području Sočica, a enklave srpskog stanovništva također na području Sočica, te Gučeva, Zakoma itd.
Nakon relativnog smanjenja vojnih aktivnosti u periodu januar-april 1943. god., veliki broj izbjeglica iz obaju smjerova ponovo se vratio u svoja sela. Narod, željan slobode i rada, prihvatio se poljoprivrednih radova, pa se situacija normalizirala u velikoj mjeri.


Najznačajnije vojne aktivnosti tokom 1943.

Bez obzira na povremena višemjesečna zatišja na rogatičkom području, vojne aktivnosti čak i one širih razmjera, nisu izostale. Sve do polovine te godine domobransko-ustaške postrojbe u Rogatici nisu preduzimale neke veće akcije. U Devetaku i nekim dijelovima Glasinca mirovala je i brigada Radivoja Kosorića, čije su manje jedinice povremeno upadale u
muslimanska sela, uglavnom zbog prikupljanja hrane. U srpska sela istočno od Rogatice povremeno je upadala desetočlana grupa zločinaca, koji su većinom potjecali iz boričkih sela. Vodio ju je Adil Mešanović iz Osova. Između ostalih zločina, ta grupa početkom juna upala je i u Šatoroviće i Okruglo, iz kojih je muslimansko stanovništvo, opet zbog četničkih prijetnji,
pobjeglo u Rogaticu. Ta grupa uhvatila je tom prilikom sedam članova porodice Lubarda i pobila ih u jednom potoku.
U martu 1943. god. veći broj SS-trupa i ustaša tokom noći opkolili su Gučevo i pohvatali nekoliko boraca Gučevske čete te ih odveli u Rogaticu. Nakon nekoliko dana ponovo su izveli akciju u Gučevu, Podgaju i Dobrašini i uhvatili 20 ljudi, među kojima su bili Cerovići, Ujići, Stanišići i dr. Svi su ubrzo pobijeni ispod brda Tvičijaka kraj Rogatice.
Tokom marta 1943. na putu prema glavnim partizanskim snagama kroz rogatički kraj prošla je Šesta istočnobosanska i Petnaesta majevička brigada. Na teren Rogatice stigle su nakon višednevnih i teških borbi oko Krama i Sokoca. Na putu prema gornjem Podrinju taj partizanski ešalon likvidirao je oružničku postaju na Stjenicama i vodio borbe sa četnicima
Radivoja Kosorića oko Stjenica.9 Tada su domobranske jedinice prvi put na tom prostoru, napravile sporazum sa četnicima o zajedničkim operacijama protiv partizana. Ta saradnja povremeno je i kasnije uspostavljana, mada su vojnici i jedne i druge strane nerado učestvovali u tome.
Novi nailazak partizanskih snaga preko rogatičkog teritorija uslijedio je u junu 1943. nakon proboja obruča na Sutjesci. Brigade su samo prošle pored Rogatice, u kojoj je, pored manje jedinice ustaša, bio i garnizon od oko 400 domobrana.
Poslije kraćeg zatišja, u septembru 1943. četnici ponovo intenziviraju svoje akcije. Cilj im je bio da defi nitivno ovladaju širom regijom jugoistočne Bosne, čijem je središtu Rogatica. Akciju je osmislio štab Draže Mihajlovića, koji je za realizaciju tog plana angažirao i prebacio preko Drine Azbukovačku brigadu na čijem je čelu bio kapetan Dragoslav Račić. Toj jedinici priključile su se i snage Radivoja Kosorića, pa se na prostoru Rogatice odjednom našla snažna četnička grupacija od oko
3.000 boraca.
Muslimansko stanovništvo opet se u ogromnom broju i u velikoj panici slilo u grad. Toj masi ubrzo se pridružila velika grupa izbjeglica iz Višegrada, čiju je kolonu na Sjemeču dočekala Leteća brigada Radomira Neškovića, koja je na toj cesti napravila pravi masakr, ubivši oko 150 izbjeglica, mahom žena i djece. U očekivanju četničkog napada na Rogaticu, ustaše su napravile novi ispad prema dubskoj općini. Poubijali su sve one koji nisu pobjegli na vrijeme i popalili veliki broj srpskih sela. U Rogaticu su dotjerali nekoliko stotina grla stoke.
Znajući da postojeći garnizon ustaša i domobrana neće moći odbraniti grad od tako jake četničke formacije, 12. i 13. oktobra 1943. god. izvršena je evakuacija cjelokupnog stanovništva. Jedna kolona upućena je prema Mesićima, da bi se prugom domogla Sarajeva, a druga cestom, u dugoj koloni, preko Glasinca i Romanije, također prema Sarajevu. Obje kolone bile su napadnute. Prva u Kukavicama i na Mesićima, a druga ispod Stjenica. U borbama na bliskom odstojanju poginulo je po desetak ustaša i četnika, ali se broj civilnih žrtava popeo na stotine.
Po napuštanju grada ustaša i domobrana, 14. oktobra u Rogaticu su zajedno ušli Račićevi i domaći četnici i napravili još jedan rušilački pir. Zapaljeno je nekoliko stotina kuća i pobijeno oko 70 starih i nemoćnih koji nisu mogli bježati. Grad je nakon njihova odlaska ostao spržen i avetinjski prazan. Na tom rušilačkom pohodu popaljeno je oko pedesetak
muslimanskih sela. Na širem prostoru Rogatice ostao je samo mali broj pošteđenih muslimanskih i srpskih sela, pa se koliko-toliko normalan život u tom kraju obnovio tek nakon rata.
Saznavši da se oko Sokoca ponovo pojavila jača partizanska formacija, četnici su nakon nekoliko dana haranja brzo napustili Rogaticu. Imali su namjeru da svojim brojnim četama iznenade i razbiju partizane i prema planu uspostave punu kontrolu nad cijelom ovom regijom. Međutim, partizani su ih iznenadili u selu Sijerci (između Glasinca i Sokolovića), gdje se našla većina Rađevačke brigade. Nakon kratkog i veoma žestokog sudara, četnici su potpuno razbijeni i u grupama pobjegli
preko Drine. Znajući kakvim se rizicima izlažu, domaći četnici izbjegli su ovu borbu.
Dana 22. oktobra Druga krajiška brigada (koja je porazila Račićeve četnike u Sijercima) ponovo je ušla u Rogaticu i donijela privremeni mir opustošenom rogatičkom području.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: MONOGRAFIJA ROGATICE U ELEKTRONSKOJ FORMI
TekstNapisano: Oktobar 26th, 2011, 7:09 am 
Site Admin
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13165
1944.-1945. GODINA
Kratak osvrt na događanja u Rogatici i oko nje tokom 1944.

Preuzimanjem od četnika prazne Rogatice krajem oktobra 1943. situacija na tom području tek se neznatno promijenila. Relativno malobrojni pripadnici NOP-a svoje napore usmjerili su na kakvo-takvo sređivanje prilika. Pri tome su mogli računati samo na svoje sljedbenike u selima neposredno oko Rogatice (Gučevo, Seljani, Mesići, Lepenica i sl.). Ostala sela bila su ili potpuno opustjela ili pod četničkim utjecajem. U takvim okolnostima u Rogatici je na brzinu formiran sreski, a u nekim selima osnovani su seoski narodnooslobodilački odbori. Preko tih organa ulagani su napori da se ponovo prikupe i revitaliziraju preostale pristalice po selima te da se od njih formiraju novi sastavi Gučevske i Seljanske čete, koji bi bar donekle održavali utjecaj partizana na tom području.
Osim lokalnih partizanskih aktivista, neki revolucionari s rogatičkog područja djelovali su i na širem prostoru BiH. Primjera radi, u znak priznanja za sveukupan doprinos razvoju NOB-a u Bosni, a posebno u mobilizaciji muslimana u redove NOV-a, Mujo Hodžić Crni uvršten je među vijećnike AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a. Takvom njegovu angažiranju doprinijela je i njegova nesporna široka popularnost, kako među muslimanskim, tako i među srpskim masama. Kao vijećnik, ostatak rata on je proveo na raznim funkcijama oblasnog i republičkog nivoa. Značajnu ulogu odigrao je i Šahin Šahinpašić, koji je u porobljenom Sarajevu bio jedan od najznačajnijih ilegalaca. Ostali poznatiji revolucionari iz ovoga kraja mahom su kao vojni rukovodioci raznih nivoa djelovali u Šesnaestoj muslimanskoj, Dvadesetoj romanijskoj i drugim jedinicama.
Značajnu ulogu u ilegalnom radu odigrao je i Hamdija M. Hodžić, koji je kao pilot upućen u Rajlovac. Tu je prikupljao važne obavještajne podatke i dostavljao ih partizanskim komandama. Kada je obaviješten da se u Sarajevu za njega zanima Gestapo, u septembru 1944. s trima kamionima pokupio je 80 ljudi, pretežno vazduhoplovaca i mehaničara, i s njima
prebjegao u Fojnički odred.
Početkom Šeste neprijateljske ofanzive Nijemci su 7. decembra 1943. ponovo zauzeli Rogaticu i pokušali osujetiti ponovni razmah NOB-a na tom području. Nešto kasnije u Rogatici se stacionirao vojni garnizon NDH sa oko 600 vojnika, a ubrzo su započele aktivnosti oko okupljanja i naoružavanja ustaške milicije. U takve formacije prvenstveno su mobilizirani povratnici iz Sarajeva, koji su se zadržavali u Rogatici, pošto su im sela ranije popaljena.

Attachment:
159.jpg
159.jpg [ 84.53 KiB | Pogledano 530 puta. ]

Hamdija M. Hodžić, partizanski pilot i Asim M. Hodžić, početkom 1945.

S proljećem 1944. godine, u neka sela ponovo su se vratile manje grupe izbjeglica. Tokom Šeste i Sedme neprijateljske ofanzive na području Rogatice nije bilo značajnijih vojnih djelovanja. Na povremene prolaze preko rogatičkog teritorija jedinica Trećeg i Dvanasetog korpusa NOVJ garnizon nije reagirao. Zatvorili su se u rogatičke zidine i čekali da se situacija smiri. Ni četničke jedinice nisu poduzimale ozbiljnije vojne akcije, a pri nailasku partizana ubrzano su se sklanjale na prostor višegradske općine, u kojoj su imali najjače uporište.
Takvo stanje održalo se sve do oktobra 1944., kada su nakon oslobađanja Beograda Nijemci izgubili glavnu komunikaciju dolinom Morave, a iz Grčke i ostalih regija južnog Balkana morali su prema srednjoj Evropi izvući više od 100.000 svojih vojnika. Jedini mogući pravac izvlačenja vodio je preko Sarajeva, pa je i put Višegrad - Rogatica - Sarajevo postao
imperativ komande njemačkih snaga.
Prije nailska prethodnice njemačkih snaga na prostor Rogatice, komanda Trećeg korpusa naredila je Šesneaestoj muslimanskoj i Dvadesetoj romanijskoj brigadi da zapriječi tu komunikaciju. Međutim, da bi realizirale taj zadatak, te brigade morale su prethodno ovladati Rogaticom. Nakon relativno oštrog sudara, Rogatica je zauzeta, a vojna posada koju je pretežno činila ustaška milicija, pomiješana sa ženama i djecom, uputila se u Žepu.
Pred napad na grad Muslimanska brigada u višesatnom maršu od Crvenke ispod Devetaka stigla je pred Rogaticu. Kolona je prošla kroz Kalimaniće, Džindiće, Berkoviće, Osovo, Šatoroviće i još nekoliko sela, ali na tome dugom putu nije naišla niti na jednu nezapaljenu kuću, pa ni na jedno živo biće. Opčinjeni tom pustoši i nesnosnom tišinom, borci su izbjegavali i da se nakašlju. Navodno, niko iz ove kolone nije primijetio čak ni pticu, mada je dan bio vedar. Tek na zastoju brigade u Šatorovićima borce su iznenadila dva mršava vuka koji su na kratkom rastojanju obilazili povezane komorske konje u selu. Taj neobični prizor bio je sušta stvarnost i upečatljiva karakteristika rogatičkih krajolika u tim mjesecima.

Attachment:
160.jpg
160.jpg [ 91.14 KiB | Pogledano 529 puta. ]

Štab XVI Muslimanske brigade. Asim Hodžić, drugi slijeva - stoji

Zauzevši usput i Goražde, Muslimanska brigada morala se brzo povući na prostor Borike i Sjemeča. Borbe na toj komunikaciji vođene su čitavih desetak dana, a onda su Nijemci iz pravca Višegrada ponovo ušli u Rogaticu. Njihov proboj podržale su i dvije satnije ustaša koje su napadale iz pravca Sokoca. Otada pa do marta 1945. po praznim rogatičkim
terenima, skoro bez prestanka, gonile su se partizanska i njemačka vojska. Za to vrijeme, kroz Rogaticu i cestama prema Sarajevu i Zvorniku prošle su desetine hiljada pripadnika njemačke borbene grupacije pod nazivom “Schenerlen”. Na objema stranama pretrpljeni su veliki gubici. Posebno osjetne gubitke Nijemcima skoncentriranim u Rogatici nanijele su velike
formacije savezničkih bombardera, nakon čijeg su višednevnog nadlijetanja Rogatica i polja oko nje ličila na izbušenu površinu mjeseca.
Nešto iza njemačke kolone, od Višegrada preko snijegom zavijanih rogatičkih sela, počela se vući obeshrabrena i neuredna kolona srbijanskih četnika, koji su služili Ljotiću, Nediću, Mihajloviću i naravno Nijemcima. Bježali su od zločina koje su četiri godine činili po Srbiji. Vjerovali su da će se domoći austrijske i njemačke teritorije, ali su pogrešno procijenili snagu naraslih partizanskih divizija. Po gladnim i hladnim rogatičkim selima nisu se mnogo zadržavali. Žurili su prema sjeveroistočnoj Bosni i Posavini, u kojim se još moglo naći hrane i toplih domova. Masovno su ginuli od partizanskih rafala te umirali od gladi i hladnoće. Njihova nepokopana tijela još dugo obilježavala su trag kojim su prolazili. Niko ih nije sahranjivao.
Tih nekoliko prvih mjeseci 1945. god. glavne vojne operacije odvijale su se na spomenutoj komunikaciji. Ostali prostori bili su manje-više mirni, pa su se po preostalim selima rogatičkoga kraja ponovo razmiljele naoružane grupe terenaca koji su pokušavali uspostaviti organe narodne vlasti i koliko-toliko pomoći iscrpljenom stanovništvu.
Demoralizirane četničke jedinice počele su se osipati, pa su iz njih cijeli bataljoni pristupali Romanijskoj i drugim brigadama. U međuvremenu, prethodnih mjeseci, partizanima su masovno pristupile cijele domobranske bojne, pa čak i stotine bosanskih mladića koji su napustili Trinaestu SS-diviziju. Među njima je bilo i nekoliko desetina pripadnika te divizije,
koji su bili porijeklom iz Rogatice i njene okoline.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: MONOGRAFIJA ROGATICE U ELEKTRONSKOJ FORMI
TekstNapisano: Oktobar 27th, 2011, 8:35 am 
Site Admin
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13165
Kratak prikaz destrukcije i žrtava koje su prouzrokovala
događanja u Drugom svjetskom ratu na prostoru Rogatice


Ratna zbivanja tokom Drugog svjetskog rata dovela su do katastrofalnih posljedica kako u demografskoj, tako i u privrednoj strukturi rogatičkog prostora. Te posljedice detaljno je izučavao Institut za istoriju BiH, a o njima je dugogodišnji saradnik tog instituta prof. dr. Rasim Hurem napisao sljedeće:
“Drugi svjetski rat odrazio se u rogatičkom kraju svom svojom žestinom, svim nedaćama i stradanjima. Malo je mjesta u kojima je on ostavio poražavajući bilans ljudskim i materijalnom žrtvama kao što je ostavio u Rogatici. Rogatica je bila poprište intenzivnih borbi, svakovrsnih vojevanja i sukoba, uz koje su išla ogromna uništavanja sa svim posljedicama. Mnogi ljudi su nalazili izlaz u napuštanju svojih domova, sklanjajući se na sigurna mjesta, najčešće u gradove, često bez ikakvih sredstava za život. Oko 12.000 stanovnika, uglavnom iz grada i istočnog dijela bivšeg rogatičkog sreza, dočekalo je završetak rata van mjesta stalnog boravka. Veliki je broj i onih koji su samo
privremeno napuštali svoja ognjišta, da bi se vratili kućama čim bi za to nastali povoljni uslovi.

Attachment:
161.jpg
161.jpg [ 93 KiB | Pogledano 494 puta. ]

Spomen-ploča narodnom heroju Ragibu Džindi na zgradi Srednjoškolskog centra u Rogatici

Teško je utvrditi broj ljudskih žrtava koje je ovaj kraj imao tokom rata, ali se pouzdano može reći da su one mnogobrojne. Najbrojnije žrtve su one do kojih je doveo okupatorski, te ustaški i četnički teror nad nedužnim stanovništvom. Znatan je broj i onih koji su umrli od gladi ili podlegli raznim bolestima, što je bilo posljedica pomjeranja stanovništva, slabog smještaja i ishrane, loših higijenskih uslova, razaranja ionako nerazvijene mreže zdravstvenih ustanova itd. Takođe je znatan broj onih
koji su pali kao žrtve bombardovanja, odvođenja u zarobljeničke i koncentracione logore, najobičnijeg razbojništva i sl. Najzad, mnogi su izgubili živote u borbama u kojima su učestvovali kao pripadnici partizanskih jedinica i kao pripadnici kvinslinških vojnih formacija.
Materijalne štete koje je rat izazvao teško je procijeniti. Do temelja su razrušena sva industrijska i druga preduzeća (Rudnik mrkog uglja u Kukavicama, Termoelektrana u Mesićima, ciglane u Rogatici i Kovanju, pilane u Rogatici i Pešurićima i dr.); potpuno je upropašteno zanatstvo i trgovina koji su prije rata bili prilično razvijeni i činili osnovu privrednog života u gradu; jako je stradala poljoprivreda, kojom se bavilo gotovo cjelokupno seosko stanovništvo; porušeni su svi mostovi, isprekidana željeznička pruga i razoreni putovi. Na poljoprivrednim imanjima uništen je veliki broj gospodarskih zgrada, upropašten inventar i stočni fond, a zemljište je zbog slabe i neredovne obrade obraslo u korov. Naročito je stradao stočni fond. Ovakva razaranja u poljoprivredi dovela su do toga da u proljeće 1945. g. u rogatičkom srezu nije bilo moguće obaviti sjetvu bez pomoći sa strane.
Za vrijeme rata uništeni su svi zdravstveni i prosvjetni objekti (izuzev osnovne škole u Rogatici), a u momentu oslobođenja nije bilo ni jednog zdravstvenog ili prosvjetnog radnika. Stambeni fond je više nego

Attachment:
162.jpg
162.jpg [ 178.25 KiB | Pogledano 495 puta. ]

Spaljena i porušena Rogatica 1945. god.

prepolovljen. U gradu i okolini, uzeto u cjelini, popaljeno je i srušeno preko 50% kuća za stanovanje, dok se taj broj, ako se uzme samo grad, penje na približno 95% kuća.
U cjelini uzeto, ekonomska snaga cijelog kraja, naročito njegovog dijela istočno od druma Mesići - Podromanija, svedena je krajem rata na nivo potpune iscrpljenosti. Jedan od razloga za to bilo je brojno pomjeranje stanovništva u toku rata.
Doprinos naroda ovog kraja narodnooslobodilačkoj borbi bio je veliki. Oko 750 boraca aktivno se borilo u partizanskim odredima i jedinicama Narodnooslobodilačke vojske. Prema nepotpunim podacima iz grada i bliže okoline (od Vražalica do Stjenica i od Osova do Vragolova) poginulo je oko 350 boraca NOR-a.
Ništa manji je materijalni doprinos stanovništva narodnooslobodilačkoj borbi izražen doprinosom u stoci, žitu, odjevnim predmetima i drugim potrepštinama.
Rat je izazvao velike promjene u načinu života stanovništva ovog kraja. Mnogi su cio rat, ili samo jedno vrijeme, proveli kao izbjeglice u gradovima Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije. Napustivši svoje domove i svoja imanja, ostavši bez izvora prihoda i potucajući se od nemila do nedraga, ljudi su bili prisiljeni da na razne načine obezbjeđuju egzistenciju. Oni su
počeli da se bave raznovrsnim gradskim zanimanjima, najprije iz nužde, a poslije zato što su ih ta zanimanja sve više privlačila. Jedan broj izbjeglica se potpuno preselio u grad i tako sasvim napustio selo i zemljoradnju, a zaposlio se u industriji, saobraćaju, trgovini i drugim djelatnostima. Vrlo teški uslovi života i puka nužda učinili su ih snalažljivijim i preduzimljivijim. Oni su prosto razbili okvire svoga gradića i svog sela i izašli iz dugotrajne izolacije. Rat je razbio patrijarhalnu porodicu, koja je do tada u rogatičkom kraju dominirala. Sve to je omogućilo stanovnicima ovog kraja da bez većih teškoća započnu nov život i da se uspješno uključe u tok opšteg progresa.”


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: MONOGRAFIJA ROGATICE U ELEKTRONSKOJ FORMI
TekstNapisano: Oktobar 31st, 2011, 2:24 pm 
Site Admin
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13165
Attachment:
163.jpg
163.jpg [ 88.38 KiB | Pogledano 459 puta. ]


AKŠAMIJA (Jakuba), Adem

Rođen je 1920. godine u Rogatici. U SKOJ je primljen 1939. godine, a u KPJ 1943. godine. U NOB je stupio 1941. godine. Nosilac je “Partizanske spomenice 1941. godine”. U Sarajevu je završio Šerijatsku gimnaziju, a nakon oslobođenja Vojnu akademiju u Beogradu. Poslije oslobođenja obavljao je odgovorne dužnosti u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Jedno vrijeme bio je angažiran u diplomatskoj službi u Turskoj i bivšoj Čehoslovačkoj u okviru Ministarstva inostranih poslova SFRJ. Nosilac je više ratnih vojnih odlikovanja. Penzionisan je u Jugoslavenskoj narodnoj armiji u činu pukovnika. Umro je u Sarajevu 1999. godine.

BIJELJANIN (Jeliseja), Miloš

Rođen je 1925. godine u selu Maravići kod Rogatice; zemljoradnik; stupio u NOB 1941. godine, a član KPJ od 1944. godine. Kao borac NOB-a učestvovao u mnogim borbama i isticao se hrabrošću. Ranjen je u maju 1942. godine, a nakon oporavka stupio je u Prvu prole tersku brigadu. Kasnije je prešao u XX Romanijsku brigadu u kojoj je bio koma ndir čete. Odlikovan
je Ordenom za hrabrost. Poginuo je u februaru 1945. godine kod Zvornika u borbi protiv Nijemaca.

BRANKOVIĆ (Edhema), Muris


Rođen je 1925. godine u Rogatici. Predratni je član SKOJ-a, član KPJ od 1942. godine. Bio je učenik gimnazije u Sarajevu. Početkom novembra 1941. godine stupio je u muslimanski bataljon Romanijskog odreda. Bio je odvažan borac i uspješan politički radnik u svojoj jedinici. Krajem 1942. godine u borbi protiv neprijatelja teško je ranjen u nogu. Nakon toga prenesen
je u oslobođenu Foču, gdje mu je u Partizanskoj bolnici u veoma teškim uvjetima amputirana noga. Kao komesar čete pri Centralnoj bolnici poginuo je sa grupom svojih drugova na Sutjesci u Petoj neprijateljskoj ofanzivi.

BUHA (Alekse), Vasilj

Rođen je 1889. godine u Hercegovini. U NOB je stupio 1941. godine. U rogatički kraj došao je odmah poslije Prvog svjetskog rata, gdje je bio u službi kao šumar. U sudbonosnim danima 1941. godine opredijelio se za NOB. Septembra 1941. godine, prilikom formiranja Mesićke partizanske čete u sastavu Romanijskog partizanskog odreda, Vasilj je postao njen prvi komandir. U to vrijeme Mesićka četa pod njegovim rukovodstvom imala je vidnih rezultata u okolini Mesića u borbi protiv neprijatelja. Krajem novembra 1941. godine, tokom borbi protiv ustaša, Vasilj je izgubio život na planini Gnili, nedaleko od Mesića.

CEROVIĆ (Vidoja), Milisav

Rođen je 1905. god. u selu Gučevu. Bio je zemljoradnik, a povremeno je radio kao nadničar. Među seljanima u svom kraju uživao je ugled, što je naročito došlo do izražaja prilikom formiranja Gučevske čete, u kojoj je izabran za prvoga komandira. Slijedeći njegov primjer, tada se u prvim ustaničkim danima u Gučevsku četu uključilo mnogo boraca iz Gučeva i okolnih sela. Poginuo je krajem augusta 1941. god., predvodeći napad na neprijateljsko uporište Han Stjenice. Bio je to prvi partizanski komandir iz rogatičkoga kraja, koji je položio svoj život u borbi protiv neprijatelja.

DETLIĆ (Salke), Abdulah

Rođen je 1929. god. u selu Kovanju nadomak Rogatice. Bio je sin zemljoradnika. Tokom rata postao je član SKOJ-a i KPJ.
Još kao dječak stupio je 1941. god. u Beogradski bataljon Prve proleterske brigade, gdje se isticao kao veoma hrabar borac. Spominje se da je bio jedan od najmlađih boraca - učesnika poznatoga Igmanskog marša. U šesnaestoj godini života, pred samo oslobođenje, kao poručnik Jugoslavenske narodne armije, Abdulah je aprila 1945. godine poginuo na Sremskomfrontu

DURMIŠEVIĆ (Derviša), Sejfo

Rođen je 1923. godine u selu Okruglo kod Rogatice; radnik, član SKOJ-a od 1941. godine, a KPJ od 1941. godine. U NOB je stupio 1941. godine. Kao šegrt i radnik, nekoliko predratnih godina radio je u Sarajevu, odakle je zbog svoje revolucionarne aktivnosti uoči rata 1941. godine protjeran u svoje selo. U partizane je stupio među prvim borcima iz svog sela u kojima
se često isticao svojom hrabrošću. Kao komandir voda u Omladinskoj četi Prvog bataljona Šeste istočnobosanske brigade, poginuo je u borbi 1943. godine prilikom napada na neprijateljsko uporište Caparde.

DŽINDO (Ibrahima), Ćamil

Rođen je 1898. godine u selu Okruglo u blizini Rogatice; zemljoradnik; član KPJ od 1939. godine; u NOB stupio 1941. godine. Nekoliko godina prije Drugog svjetskog rata Ćamil je počeo sarađivati s komunističkim aktivistima u rogatičkom kraju. Bio je poznat kao ugledan i vrijedan domaćin, skroman i nesebičan čovjek. Školovao je i politički uzdigao sinove Rasima i Ragiba, dva prekaljena prvoborca Revolucije. U julu 1941. godine sa dvojicom svojih sinova priključio se grupi boraca koja je pod rukovodstvom prvoborca Danila Đokića počela djelovati na području Sjemeča u rogatičkom kraju. Međutim, uskoro su se Ćamil i njegova dva sina uključili u partizanske jedinice na Romaniji. Poslije oslobođenja Rogatice u oktobru 1941. godine, Ćamil je kao politički rukovodilac djelovao pri komandi mjesta u Rogatici. Međutim, krajem 1941. godine Ćamil je stupio u Muslimanski partizanski bataljon, koji se u to vrijeme nalazio na području Vareša. Za vrijeme Pete neprijateljske ofanzive Ćamil se nalazio na dužnosti komesara bolnice i drugih dijelova štaba Šeste istočnobosanske brigade. U tim teškim danima Ćamil je hrabro istrajavao u vršenju svojih dužnosti, gdje je u odsutnom trenutku opkoljen i ubijen. U toku rata 1941-1945. godine od neprijatelja je stradalo šest članova njegove porodice.

DŽINDO (Ćamila), Ragib

Rođen je 1923. godine u selu Okruglo kod Rogatice, član SKOJ-a od 1937. godine, član KPJ od 1941. godine, a u NOB je stupio 1941. godine. Građansku školu pohađao je u Rogatici, a kasnije školovanje nastavio je u Sarajevu. U ljeto 1941. godine s ocem i bratom stupio je u partizane. Od prvih dana u borbama je pokazivao izuzetnu hrabrost i snalažljivost i bio
je primjer drugim borcima. Početkom 1942. godine postavljen je za političkog komesara čete u bataljonu «Zvijezda», a u borbama na Sutjesci komandirao je četom. Krajem 1943. godine bio je komandant bataljona u Šesnaestoj muslimanskoj brigadi. Poginuo je u januaru 1944. godine u borbama oko Tuzle. Proglašen je Narodnim herojem.

DŽINDO (Ćamila), Rasim

Rođen je 1920. godine u selu Okruglo kod Rogatice; student medicine, član SKOJ-a od 1937. godine, član KPJ od 1939. godine; u NOB je stupio 1941. godine. U naprednom omladinskom pokretu u Beogradu za vrijeme studija bio je veoma aktivan, zbog čega je od policije često zatvaran. Bio je izuzetno obrazovan i uvjerljiv kao agitator. Veoma aktivno uključio
se u pripreme ustanka 1941. godine, a među prvim borcima stupio je u redove Muslimanske čete, a kasnije Muslimanskog bataljona. Iako student medicine, bio je prvi partizanski ljekar u Romanijskom odredu. U augustu 1942. godine ranjen je na planini Vlašić, gdje je zarobljen od četnika koji su ga predali ustašama u Travniku. Ubijen je u ustaškom logoru u Jasenovcu.

GLUHOVIĆ (Mila), Slavko

Rođen je 1910. godine u selu Živaljevići kod Rogatice; član KPJ od 1939. go dine. Završio je osnovnu i građansku školu u Rogatici; bio je poštanski služ be nik. Izuzetan je njegov doprinos u pripremama za dizanje ustanka u okolini Ro ga tice i području Romanije. Jedno vrijeme vršio je dužnost zamjenika ko me sara Romanijskog partizanskog odreda, a ujedno je bio angažiran na odre đenim zadacima u Okružnom komitetu KPJ za Romaniju. Umro je u maju 1942. godine prilikom povlačenja partizanskih jedinica prema Crnoj Gori.

GOLIĆ (Adema), Ramo

Rođen je 1926. godine u selu Zakomo kod Rogatice; zemljoradnik; u NOB je stupio 1941. godine; u KPJ je primljen 1942. godine. Među prvim borcima u svom kraju stupio je u Muslimansku partizansku četu. Bez obzira na opasnosti i teške uvjete partizanskog ratovanja, izvanredno se prilagodio novoj sredini. Od početka stupanja u partizane pokazao se kao veoma sposoban i hrabar kurir za kojeg nije bilo nerješivog zadatka. Bio je veoma efi - kasan kao mitraljezac, zbog čega je u Šestoj istočnobosanskoj partizanskoj brigadi istican kao primjeran borac. Poginuo je 1943. godine na Hranjenu krajem Pete neprijateljske ofanzive.

GORUŠANIN (Jusufa), Rusmir

Rođen je 1921. godine u Rogatici; član SKOJ-a od 1941. godine, a KPJ od 1942.; gimnaziju je završio u Sarajevu. U NOB je stupio 1941. go dine. Od okupacije do oslobođenja u oktobru 1941. godine bio je jedan od najaktivnijih ilegalaca - članova Skojevskog aktiva u Rogatici. U pe ri o du od oktobra 1941. godine do početka januara 1942. godine u oslobođenoj Rogatici
angažiran je kao politički radnik pri komandi mjesta i Partizanskom domu. U januaru 1942. godine stupio je u Muslimanski bataljon, a kasnije se borio u Šestoj istočnobosanskoj partizanskoj brigadi. Poginuo je u ljeto 1942. godine u Konjuhu u borbi protiv ustaša.

HAFIZOVIĆ (Rašida), Ahmed

Rođen je u Rogatici 1921. godine; u NOB je stupio 1941. godine, a član KPJ od 1942. godine. Školovao se u Rogatici i Sarajevu, tako da je pred rat 1941. godine završio gimnaziju. U toku školovanja uključio se u napredni omladinski pokret. Zbog svoje aktivnosti pred rat proganjan je od policije. Početkom novembra 1941. godine stupio je u Muslimanski bataljon romanijskog odreda. Isticao se kao discipliniran i hrabar borac. Poginuo je u borbi protiv četnika u proljeće 1942. godine kod sela Bijele Vode nedaleko od Begova hana.

HAFIZOVIĆ (Galiba), Fehim

Rođen je 1923. god. u Rogatici. Gimnaziju je uspješno završio u Sarajevu. Bio je član SKOJ-a od 1940. god., a u NOB je stupio 1941. Tokom godišnjih raspusta redovno je dolazio u Rogaticu, iz koje je većina njegovih drugova u novembru 1941. god. stupila u partizane na ustaničkoj Romaniji. U to vrijeme Fehim je sa mlađim bratom Dževdetom boravio kod sestre Naime i njena muža Ahmeda Akšamije, općinskog bilježnika u Goraždu. Tih dana Fehima i njegova brata Dževdeta četnici su sproveli na most u Goraždu, gdje su zvjerski ubijali veliki broj nedužnih muslimana. Tada su četnici Fehimova brata Dževdeta zaklali i bacili u Drinu, a kada je došao red na Fehima, on je skočio s mosta i nakon dužeg plivanja spasio se iz Drine. Ubrzo zatim, Fehim je stupio u partizane, s tim što je uskoro kao borac Šeste proleterske brigade u aprilu 1942. god. poginuo u borbi protiv neprijatelja, u neposrednoj blizini sela Dragovac, srez Zavidovići. Cjelokupna Fehimova porodica bila je opredijeljena za NOP, a stariji brat Munib bio je poznati ilegalac i saradnik NOB-a u periodu 1941-1945. god

HODŽIĆ (Muje), Asim

Rođen je 1922. godine u selu Šatorovići kod Rogatice. Član je SKOJ-a od 1937. godine, a KPJ od 1941. godine. Učesnik je NOB-u od 1941. godine. Nosilac je “Partizanske spomenice 1941”. U septembru 1941. godine sa grupom boraca-muslimana iz Šatorovića među prvim borcima pristupio je Romanijskom partizanskom odredu. Kasnije se uključio u Muslimanski partizanski bataljon. Od prvih dana ustanka vršio je odgovorne dužnosti, a rat je završio kao komesar divizije. Penzionisan je u činu general-pukovnika i podsekretara za Narodnu odbranu Jugoslavije. Nosilac je visokih odlikovanja, među kojima i Orden bratstva i jedinstva prvog reda. Umro je 1994. godine u Beogradu.

HODŽIĆ (Rašida), Idriz

Rođen je 1918. godine u Šatorovićima kod Rogatice; zemljoradnik, član KPJ od 1941. godine; borac u NOB-u od 1941. godine. Pod utjecajem progresivnih ljudi rano se opredijelio za klasnu borbu. Aktivno je djelovao u redovima opozicije, zbog čega je od tadašnjeg režima hapšen. Među prvim borcima 1941. godine pristupio je Muslimanskom partizanskom bataljonu
i odmah se istakao kao sposoban i odvažan borac, tako da je u jedinici ubrzo postavljen za komandira čete. Junački je poginuo u borbi protiv Nijemaca u januaru 1942. godine na Kovanju u okolini Rogatice.

HODŽIĆ (Huse), Mujo Crni

Rođen je 1898. godine u selu Šatorovići nedaleko od Rogatice. Član je KPJ od 1939. godine. Nosilac je “Partizanske spomenice 1941”. U predratnom periodu Mujino političko djelovanje bilo je usmjereno zahva ljujući povremenim susretima sa revolucionarima: Hasanom Kikićem, Avdom Humom i drugim kadrovima KPJ. U to vrijeme Mujo je bio veoma aktivan u redovima
opozicionih partija i u neposrednim kontaktima među seljacima rogatičkoga kraja. Zbog svoje revolucionarne aktivnosti od tadašnjih vlasti bio je nekoliko puta hapšen i osuđivan. U 1941. godini, poslije okupacije Jugoslavije, Mujo je aktivno rukovodio pripremama za ustanak, tako da je uglavnom njegovom zaslugom u ustaničke redove na Romaniji u 1941. godini u
partizane stupio znatan broj muslimana sa rogatičkog područja od kojih je na Romaniji formirana prva Muslimanska četa, a uskoro zatim i prvi Muslimanski bataljon. U ovim jedinicama Mujo je određen za prvoga komadanta. Za izvanredne zasluge u uključivanju muslimana u NOP u svom kraju, Mujo je dobio mnoga priznanja, od kojih je i Orden bratstva i jedinstva prvog reda. Zbog zasluga i revolucionarne aktivnosti u partizanskim redovima, Mujo je 1943. godine imenovan za vijećnika AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. Poslije oslobođenja biran je za poslanika u Saveznoj skupštini Jugoslavije. Umro je u martu 1956. godine u Beogradu.

IKONIĆ (Đorđa), Marko

Rođen je 1919. godine u selu Drobnići kod Rogatice. Bio je krojački radnik. Član je KPJ od 1942. godine. Početkom ustanka sa dvojicom braće uključio se u NOP i učestvovao u borbama na području Rogatice. U redovima Šeste istočnobosanske brigade prošao je mnoge bitke u kojima se isticao izuzetnom hrabrošću. Za vrijeme Šeste neprijateljske ofanzive u decembru
1943. godine, na funkciji komandira čete, poginuo u Birču kod Šekovića.

IKONIĆ (Đorđa), Milorad

Rođen je 1915. godine u selu Drobnići kod Rogatice; službenik u Rogatici; član je KPJ od 1942. godine; završio je osnovnu i građansku školu u Rogatici. Odmah po izbijanju ustanka stupio je u partizane i učestvovao u mnogim borbama u kojima je iskazivao veoma zapaženu hrabrost. Isticao se i političkim radom u svojoj jedinici u kojoj je imenovan za političkoga
komesara čete u Šestoj istočnobosanskoj brigadi. Nakon što je prošao burne događaje i bitke u Petoj ofanzivi, krajem juna 1943. godine poginuo je u borbi protiv neprijatelja na Majevici.

JAHIĆ (M.), Suljo

Rođen je 1920. godine u selu Živaljevići kod Borika u rogatičkom srezu. Bio je sezonski šumski radnik. U NOV je stupio 1941. godine; u KPJ primljen je u maju 1942. godine. Po svojoj jednostavnosti, veseloj naravi i kao izuzetno snalažljiv i hrabar borac isticao se u svojoj jedinici zbog čega su ga borci voljeli i cijenili. Kada su se tražili dobrovoljci u borbenim okršajima
sa neprijateljima, Suljo je bio među prvim. Boreći se u Muslimaskom bataljonu i Šestoj istočnobosanskoj brigadi, ispoljavao je zadivljujuću snalažljivost koja je bila od velike koristi za njegovu jedinicu. Poginuo je decembra 1942. godine na planini Jelica na Majevici prilikom proboja Šeste istočnobosanske brigade prema Šekovićima. Kao izuzetan i hrabar borac, odlikovan je Ordenom narodnog heroja

JOVIČIĆ (Alekse), Jovan

Rođen je 1916. godine u Gučevu kod Rogatice; prije rata zemljoradnik; učesnik NOR-a od 1941. godine; član KPJ od 1942. godine; nosilac “Partizanske spomenice 1941”. Početkom ustanka, prilikom formi ranja Gučevske čete, postavljen je za komandira Prvog voda. U Šestoj istočnobosanskoj brigadi prošao je Petu neprijateljsku ofanzivu, nakon čega je djelovao
na romanijskom području kao član okružnog NOR-a za područje Romanije. Poslije oslobađanja 1945. godine bio je prvi predsjednik Sreskog narodnog odbora u Rogatici. Kasnije je obavljao niz važnih funkcija u organima vlasti, privredi i društveno-političkim organizacijama. Umro je 1998. godine u Gučevu.

JOVIČIĆ (Andrije), Ljuboje

Rođen je 1909. godine u selu Gučevo kod Rogatice; zemljoradnik; učesnik NOR-a od 1941. godine; član KPJ od 1942. godine. Aktivno je učestvovao u pripremama za ustanak u svom kraju. U tome je imao vidnog uspjeha, jer je mnogo ljudi sa povjerenjem slijedilo njegov put. Dao je značajan doprinos u formiranju Gučevske čete, koja je u NOB-u imala veoma značajnu ulogu u rogatičkom kraju. Zajedno sa prvoborcem Malkanom Karišikom imao je znatnog udjela u suzbijanju nacionalističke pročetničke djelatnosti u rogatičkom kraju. Izdajom od četnika, zarobljen je od ustaša i ubijen u Rogatici 1944. godine.

JOVIČIĆ (Alekse), Milovan

Rođen je 1918. godine u Gučevu kod Rogatice; prije rata bio je zemljoradnik; borac u NOB-u od 1941. godine; član KPJ od 1942.; nosilac “Partizanske spomenice 1941”. U Gučevskoj četi u koju je stupio prvih dana ustanka a i kasnije isticao se izuzetnom hrabrošću u borbi protiv neprijatelja. Zbog borbenosti, kao i drugih pozitivnih osobina, uži vao je ugled među svojim borcima. U Dvadesetoj romanijskoj brigadi bio je komesar bataljona. U toku rata a i poslije oslobođenja odlikovan je visokim odlikovanjima. Poslije oslobođenja radio je na odgovornim dužnostima u vojnoj industriji. Penzionisan je u činu pukovnika JNA. Umro je u Beogradu 1996. godine.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: MONOGRAFIJA ROGATICE U ELEKTRONSKOJ FORMI
TekstNapisano: Novembar 1st, 2011, 1:55 pm 
Site Admin
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13165
JOVIČIĆ (Đorđa), Ratko

Rođen je 1919. godine u Gučevu kod Rogatice. Prije rata bio je zemljoradnik. U NOB je stupio 1941., član KPJ od 1942. i nosilac “Partizanske spomenice 1941”. Nakon okupacije u svom rodnom kraju aktivno se angažira na prikupljanju oružja i organiziranju borbenih grupa u romanijskoj regiji, a posebno u okolini Rogatice. U toku rata ističe se kao veoma hrabar borac.
Obavljao je odgovorne funkcije: komandir Gučevske partizanske čete, komadant bataljona, komadant Romanijskog vojnog područja i komadant Devetnaeste Birčanske brigade. Među borcima i narodu svoga kraja uživao je izuzetan ugled principijalnog i pravednog čovjeka. Nakon rata radio je u službama državne bezbjednosti, a radnu karijeru završio je kao pukovnik i komandant milicije Bosne i Hercegovine. Nosilac je mnogih odlikovanja, a za izvanredne zasluge u NOB-u odlikovan je Ordenom narodnog heroja. Umro je 1991. godine u 72. godini života.

KARIŠIK (Milana), Drago

Rođen je 1914. godine u selu Gučevo kod Rogatice. Prije rata bavio se zemljoradnjom. Borac u NOB-u od 1941. godine, član KPJ od 1942. godine. Nosilac je “Partizanske spomenice 1941”. Nakon formiranja Gučevske partizanske čete u 1941. godini, bio je njen komesar. U ustaničkim redovima vršio je odgovorne funkcije, a poslije rata isticao se aktivnošću u organima
vlasti. Radnu karijeru je završio na dužnosti načelnika za Narodnu odbranu Opštine Rogatica. Za požrtvovan i uspješan rad više puta bio je odlikovan. Umro je 1978. godine u Rogatici.

KARIŠIK (Spasoja), Branko

Rođen je 1924. godine u selu Gučevo kod Rogatice; zemljoradnik; učesnik u NOB-u od 1941. godine. Na početku ustanka bio je borac Gučevske parti zanske čete. Od prvih dana ustanka isticao se u borbama protiv neprijatelja u rogatičkom kraju. U Gučevskoj četi borio se i za vrijeme Tre će nepri jateljske ofanzive u sastavu Prve proleterske brigade. Kasnije, kao borac
u Šestoj proleterskoj istočnobosanskoj brigadi, učestvovao je u borbama u Petoj neprijateljskoj ofanzivi, kada je primljen u KPJ. Prilikom formiranja drugog Romanijskog odreda, zajedno sa ostalim borcima iz Gučeva, uklju čio se u Odred koji je prerastao u Dvadesetu romanijsku brigadu u ko joj je kao komandir čete u činu kapetana I klase poginuo u borbama za
oslo bođenje Zavidovića u aprilu 1945. godine. Odlikovan je sa više ratnih odlikovanja, među kojima i Ordenom za hrabrost.

KARIŠIK (Riste), Milorad Malkan

Rođen je 1899. godine u selu Gučevo kod Rogatice; po zanimanju zemljoradnik; u NOB stupio 1941. godine; član KPJ od 1942. godine. Bio je izuzetno borben i napredan, posebno se ističući u pripremi oružanog ustanka 1941. godine u području Sjemeča u rogatičkom kraju. Znatan broj mlađih ljudi iz njegove okoline opredijelio se za napredne ideje, upravo zahvaljujući njegovim stavovima i akcijama koje je poduzimao. Posebno je bio aktivan na širenju bratstva i jedinstva među stanovništvom rogatičkog kraja i romanijskog područja. Poginuo je u toku Pete neprijateljske ofanzive nedaleko od Goražda.

KARIŠIK (Sime), Rajko

Rođen je 1906. godine u selu Gučevo kod Rogatice; zemljoradnik; član KPJ od 1941. godine. U prvim danima ustanka učestvovao je u borbenim akcijama koje su se odvijale u rogatičkom području tokom ljeta 1941. godine. Kasnije je stupio u Gučevsku partizansku četu u kojoj se hrabro borio. Posebno je bio cijenjen od Štaba Romanijskog odreda, koji mu je povjeravao odgovorne zadatke. Poginuo je krajem oktobra 1941. godine, pokošen mitraljeskim rafalom iz oklopnog voza kod Željezničke stanice Sjetlina.

LUČIĆ (Ljuboje), Momiša

Rođen je 1916. godine u Mesićima kod Rogatice; službenik; član KPJ od 1940. godine, učesnik u NOB-u od 1941. godine. Djetinjstvo je proveo u Mesićima, s tim što je gimnaziju završio u Užicu. Još kao učenik usvaja napredne ideje i stupa u redove SKOJ-a, a zatim u članstvo KPJ. Rat ga je zatekao u rodnom kraju gdje je, zahvaljujući svojoj aktivnosti, znatno
doprinio političkoj orijentaciji u pripremi njegovih suseljana u podizanju ustanka u borbi protiv neprijatelja na širem području Mesića. U oktobru i novembru 1943. god. bio je komandant mjesta u oslobođenoj Rogatici. U veoma složenoj situaciji Momiša je u decembru 1943. godine izvršio samoubistvo, ne predavši se Nijemcima, koji su bili na tragu njegova skrovišta.

LUČIĆ, Božo

Rođen je u selu Vražalice nedaleko od Rogatice, gdje se bavio zemljoradnjom do 1941. godine. Učesnik je NOB-a od 1941. godine. Nosilac je “Partizanske spomenice 1941”. Bio je borac Mesićke partizanske čete. U po četku ustanka učestvovao je u borbama protiv neprijatelja u području Rogatice, Mesića i Goražda. Za vrijeme Pete neprijateljske ofanzive bio je borac Šeste proleterske istočnobosanske brigade, a kasnije je kao borac Dvadesete romanijske brigade, u kojoj je ostao do kraja rata u svojstvu intendanta bataljona. Penzionisan je u činu majora JNA. Nosilac je više ratnih odlikovanja. Umro je u Goraždu.

MAKANJIĆ, Veso

Rođen je 1912. godine u Seljanima u blizini Rogatice. Završio je osnovnu i građansku školu u Rogatici. Do rata 1941. godine bio je službenik općine u Rogatici. U NOB je stupio u prvim danima ustanka. Zajedno sa braćom Racković imao je ključnu ulogu u formiranju Seljanske partizaske čete, u kojoj je bio i za vrijeme Treće neprijateljske ofanzive. U periodu novembar-
decembar 1941. godine, zajedno sa braćom Racković, naročito se istakao u zaštiti muslimanskog stanovništva od četničkog terora u Rogatici. Ubijen je od četnika 1942. godine u Pešurićima u blizini Rogatice.

MRAKIĆ (Mitra), Aleksa

Rođen je 1912. godine u selu Ferizovići kod Rogatice; aktivni podofi cir bivše Jugoslavenske vojske; borac u NOB-u od 1941. godine, član KPJ od 1942. godine. U Rogaticu se vratio u svoj rodni kraj, gdje je utjecao na mnoge komšije i svoje rođake u njihovu opredjeljenju za NOP. U au gustu 1941. godine učestvovao u prvim partizanskim akcijama protiv neprijatelja.
Njegovo vojno obrazovanje bilo je dragocjeno, naročito u po če tku borbi protiv neprijatelja na Mesićkom području. Na raznim ko ma n dnim pozicijama u NOB-u bio je sve do pogibije u augustu 1943. godine.

MRAKIĆ (Vujadina), Vojo

Rođen je u selu Ferizovići kod Rogatice; zemljoradnik; učesnik NOB-a od 1941. godine; nosilac je “Partizanske spomenice 1941”. Bio je borac Mesićke partizanske čete. U prvim danima ustanka učestvovao je u borbama protiv neprijatelja na području Rogatice, Mesića i Sočica. Kasnije, borac u Šestoj proleterskoj istočnobosanskoj brigadi. Nakon učešća u Petoj neprijateljskoj ofanzivi borac je u Dvadesetoj romanijskoj brigadi do kraja rata. Poslije oslobođenja određeno vrijeme obavljao je dužnost šefa Uprave milicije u Rogatici, gdje je penzionisan u činu majora. Umro je u Rogatici.

NALBANTIĆ (Ahmeta), Ragib

Rođen je 1918. godine u Rogatici. Student prava; a član KPJ od 1941. godine; u NOB je stupio 1941. godine. Po završetku osnovne škole, kao veoma dobar đak, pohađao je gimnaziju u Sarajevu, a kasnije je studirao na Pravnom fakultetu u Beogradu. U napredni omladinski pokret uključio se kao gimnazijalac. Zbog svoje aktivnosti u naprednom studenskom pokretu za vrijeme studija u Beogradu dolazio je u sukob sa tadašnjim vlastima, zbog čega je privođen na odgovornost u policiju. Poslije okupacije zemlje 1941. godine, vratio se u Rogaticu, gdje je ilegalno nastavio aktivnost u pripremi ustanka. Početkom novembra 1941. godine stupio je u Muslimanski bataljon Romanijskog odreda i Šestu istočnobosansku brigadu. Krajem novembra 1942. godine nedaleko od Paprače-Šekovići poginuo je u zasjedi od četnika.

OBRADOVIĆ (Riste), Branko

Rođen je 1912. godine u selu Varošište kod Rogatice; po zanimanju bio je rudar, a u NOB je stupio 1941. godine. Član je KPJ od 1942. godine. Djetinjstvo je proveo u svom selu i veoma rano počeo je raditi kao rudar u rudniku Kukavice kod Rogatice. Nakon kapitulacije Jugoslavije, sredinom 1941. godine uključio se u pripreme ustanka. Učestvovao je u prvim borbenim akcijama u području Rogatice i Romanije. Kao komadant bataljona u Romanijskoj brigadi, isticao se u borbama izuzetnom hrabrošću i vještini ratovanja. Teško ranjen u borbi protiv neprijatelja kod Sokoca, od zadobivenih rana umro je na Glasincu nekoliko dana pred Oslobođenje.

PURKOVIĆ (Jovana), Drago

Rođen je 1920. godine u selu Brezje kod Rogatice; zemljoradnik, član SKOJ-a, u NOB stupio 1941. godine. Početkom ustanka 1941. godine uključio se u prve borbene grupe u Rogatičkom kraju i pokazao se kao veoma hrabar i pouzdan borac. Naročito je bio neumoran i dosljedan u raskrinkavanju četničke izdaje u njegovom kraju koja je ugrožavala jedinstvo protiv okupatora i njegovih saradnika. U martu 1942. godine poginuo je u borbi protiv ustaša na područu Sočica.


PURKOVIĆ, Jovan

Rođen je u selu Brezje u Rogatičkom srezu; zemljoradnik; učesnik NOR-a od 1941. godine; nosilac je “Partizanske spomenice 1941”. Bio je borac Druge sočićke čete do aprila 1942. godine. Poslije toga bio je terenski radnik, a kasnije, do završetka rata, borac Dvadesete romanijske brigade. Penzionisan je u činu kapetana I klase. Nosilac je više ratnih odlikovanja.
Poslije završetka rata bio je predsjednik Mjesnog odbora područja Brezje. Umro je u rodnom selu Brezje.

RACKOVIĆ (Milivoja), Drago

Rođen je 1919. godine u Seljanima kod Rogatice; zemljoradnik; u NOB stupio 1941. godine. Rat 1941. godine zatekao ga je u Jugoslavenskoj vojsci na bugarskoj granici, gdje je kratkotrajno u to vrijeme učestvovao u okršajima protiv njemačkog agresora. U početku ustanka izabran je za komandira Seljanske partizanske čete. Posebnu ulogu njegova četa imala je
u Rogatici krajem 1941. godine, kada se energično suprotstavlja četničkim zvjerstvima i pljački, čime je stekao veliki ugled kod Srba i muslimana, jer je prijetila opasnost da dođe do masovnog pokolja muslimanskog stanovništva. U novembru 1942. godine Drago je ubijen od četnika u Pešurićima u blizini Rogatice.

RACKOVIĆ (Milivoja), Veso

Rođen je 1909. godine u selu Seljani kod Rogatice; učesnik NOR-a od 1941. godine; član KPJ od 1941. godine. Do 1930. godine živio je u selu Seljani, gdje se bavio zemljoradnjom. Kasnije je radio na građevinskim poslovima diljem Jugoslavije. Doškolovao se 1936. godine i postao građevinski preduzimač. U rogatičko područje došao je u septembru 1941. godine i
odmah stupio u partizanske redove u romanijskoj regiji. Za vrijeme Treće neprijateljske ofanzive bio je komesar operativne zone Goražde-Rogatica, a kasnije je bio član Okružnog komiteta KPJ za romanijsko područje. U januaru 1943. godine bio je komesar Trećeg glasinačkog bataljona, a kasnije terenski partijski radnik na Romaniji. Poginuo je u junu 1944. godine od
četnika u Sočicama nedaleko od Rogatice.

ŠAHINPAŠIĆ (Himze), Muhidin

Rođen je 1923. godine u Rogatici; učesnik NOB-a od 1941.; predratni član SKOJ-a i član KPJ od 1942. godine. U Rogatici je završio građansku školu u kojoj se uključio u omladinski revolucionarni pokret. Školovanje je nastavio u učiteljskoj školi u Mostaru, iz koje je zbog učešća u demonstracijama protiv tadašnjeg režima isključen iz daljnjeg školovanja i protjeran
u Rogaticu. Početkom novembra 1941. godine stupio je u Muslimanski partizanski bataljon i ubrzo zapažen kao izuzetno hrabar borac i plodan politički radnik. U Šestoj istočnobosanskoj brigadi kao komesar bataljona prošao je iskušenja u Petoj neprijateljskoj ofanzivi na Sutjesci. Odlikovan je više puta. Poginuo je u borbi za oslobođenje Tuzle 1943. godine.

ŠAHINPAŠIĆ (Ahmeda), Šahin

Rođen je 1909. godine u Rogatici, gdje je pohađao osnovnu školu, a zatim je završio Šerijatsku gimnaziju u Sarajevu. U Beogradu je završio studije na Filozofskom fakultetu, nakon čega je predavao francuski jezik u pojedinim gimnazijama. Istovremeno je u Beogradu aktivno djelovao u naprednom omladinskom pokretu. Odmah nakon okupacije 1941. godine došao je u Rogaticu, gdje se u prvim danima aktivno uključio u NOB, obavljajući odgovorne dužnosti. U periodu 1941-1945. godina djelovao je dva puta po nekoliko mjeseci u veoma teškim uvjetima po zadatku Pokrajinskog komiteta KPJ kao ilegalac u Sarajevu. Nakon oslobođenja zemlje, obavljao je odgovorne dužnosti. Između ostalog, bio je šef Kabineta predsjednika vlade
Bosne i Hercegovine Rodoljuba Čolakovića, a kasnije je bio na dužnosti ambasadora Jugoslavije u Egiptu. Nosilac je “Partizanske spomenice 1941.” i nekoliko odlikovanja. Umro je u Beogradu 8. augusta 1983. godine.

VIDAKOVIĆ (Milovana), Ljubisav

Rođen je 1911. godine u selu Krvojevići kod Rogatice. Završio je osnovnu školu u Rogatici; zemljoradnik; u NOB je stupio 1941. godine. U Sjemečkom kraju u prvim okršajima s neprijateljem isticao se kao izuzetno hrabar borac, što je utjecalo da ga je sredina u kojoj je djelovao posebno cijenila. U teškim ratnim uvjetima uporno se borio za sprovođenje u život ideja
NOB-a i pored otpora na koji je nailazio od strane četničkih elemenata u njegovu kraju. Kao primjeran borac, postavljen je za komandira Druge čete Sjemečkog bataljona kojim je uspješno rukovodio. Poginuo je u mjesecu martu 1942. godine u borbi protiv ustaša u selu Ćemanovići kod Rogatice.

VUKOVIĆ (Milana), Dušan

Rođen je 1920. godine u Rogatici. Učesnik je NOB-a od 1941. godine, član KPJ od 1942. godine. U Rogatici završio osnovnu i građansku školu, a zatim gra đevinsko-tehničku školu u Sarajevu. Bio je napredan omladinac, a kao borac cijenjen i omiljen u jedinici. U toku NOB-a prošao je mnoge bitke od kojih i iskušenja na Sutjesci u Petoj neprijateljskoj ofanzivi. Nosilac
je “Parti za nske spomenice 1941”. Poslije oslobođenja demobiliziran je kao vi ši ofi cir Jugoslavenske narodne armije, nakon čega je do penzionisanja bio direktor građevinskog preduzeća u Rogatici. Umro je 2006. godine u Sarajevu.

VUKAŠINOVIĆ, Gojko

Rođen je 1920. godine u selu Vratisalići u okolini Rogatice. Prije rata se bavio zemljoradnjom; učesnik NOR-a od 1941. godine; nosilac “Partizanske spomenice 1941”. Bio je borac Seljanske partizanske čete. U početku se borio protiv neprijatelja u okolini Rogatice i područja Sjemeča, a kasnije je bio učesnik u Trećoj neprijateljskoj ofanzivi na Zelengori. U
petoj neprijateljskoj ofanzivi na Sutjesci bio je borac u Šestoj proleterskoj istočnobosanskoj brigadi. Kasnije borac u Drugom romanijskom odredu i Dvadesetoj romanijskoj brigadi u kojima je vršio odgovorne vojne funkcije. Poslije rata bio je aktivni ofi cir u JNA. Penzionisan je u činu pukovnika JNA. Umro je u Beogradu 1996. godine.

ZAGORICA (Rašida), Agan

Rođen je 1926. godine u selu Osovo kod Rogatice. Član je SKOJ-a od 1941. godine, a u NOB je stupio 1941. godine. Pohađao je učiteljsku školu u Sarajevu. Bio je odličan đak. Kretao se u društvu naprednih omladinaca, a bio je i pod jakim utjecajem revolucionara i prvoborca Muje Hodžića. U oktobru 1941. godine stupio je u Muslimanski partizanski bataljon, a kasnije u Šestu istočnobosansku brigadu u kojoj je prošao mnoge borbe protiv neprijatelja. Bio je veoma požrtvovan i primjeren borac. U borbama je ranjavan nekoliko puta. Poslije Pete neprijateljske ofanzive umro je od zadobivenih rana. Sahranjen je nedaleko od sela Jabuke kod Goražda.

ŽIVKOVIĆ (Milije), Novak

Rođen je 1916. godine u Ćemanovićima kod Rogatice; zemljoradnik; učesnik NOB-a od 1941. godine, član KPJ. Osnovnu i građansku školu završio je u Rogatici. Poslije se vratio u svoje selo radi izdržavanja mnogobrojne porodice. S prvim ustancima u rogatičkom kraju 1941. godine stupio je u partizane. Po odlučnosti, borbenosti i snalažljivosti isticao se u svojoj
jedinici. U 1943. godini postavljen je za komesara čete u Romanijskom odredu. Poginuo je u novembru 1943. godine u selu Sokolovići u borbi protiv četnika.

ŽUNIĆ (Ibrahima), Rasim

Rođen je 1923. godine u selu Šatorovići kod Rogatice; u NOB je stupio 1941. godine, član KPJ od 1941. godine. Kao srednjoškolac, u Sarajevu se uključio u redove napredne omladine. Bio je skroman i odličan učenik. Među prvima iz svog sela stupio je u partizane na početku ustanka. Učestvovao je u mnogim bitkama koje je vodio Muslimanski partizanski bataljon. U borbama je više puta ranjavan. Zbog naglašene političke i idejne izgrađenosti, u osamnaestoj godini života postavljen je za komesara čete. Poginuo je u januaru 1942. godine na Kovanju kod Rogatice u borbi protiv njemačkih jedinica, koje su u to vrijeme nadirale prema slobodnoj teritoriji romanijskog područja.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: MONOGRAFIJA ROGATICE U ELEKTRONSKOJ FORMI
TekstNapisano: Novembar 2nd, 2011, 8:16 am 
Site Admin
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13165
Attachment:
164.jpg
164.jpg [ 130.88 KiB | Pogledano 403 puta. ]


Obnova i izgradnja

U Drugom svjetskom ratu Rogatica je, kao malo koji drugi bosanskohercegovački grad, preživljavala ratnu golgotu, razaranja i svakovrsne štete. Kraj rata i oslobođenje dočekala je kao potpuno uništen grad. Od oko 1.000 stambenih i drugih zgrada, koliko ih je bilo u Rogatici prije rata, ostalo je samo 45, a i te su bile oštećene. Od javnih objekata ostale su, istina, i
one znatno oštećene: Narodna osnovna škola, dvije džamije - Arnautovića i Čaršijska, dvije crkve - pravoslavna i katolička, te jevrejska sinagoga.
Od 5.100 stanovnika, koliko je Rogatica imala prije rata, na dan oslobođenja, 9. marta 1945. godine, u gradu je ostalo svega 67, i to starijih i iznemoglih građana. Većina stanovništva za vrijeme okupacije napustila je svoja ognjišta i sklonila se u druge krajeve. Osim toga, mnogi Rogatičani izginuli su u borbi, ubijeni ili umrli od gladi i zaraznih bolesti, koje su harale
ovim gradom.
Spaljeni domovi, odžaci koji strše iz pocrnjelih zidova, zakrčene i izrovane ulice i dvorišta uzrovana eksplozijama bombi, razrušene česme, bašče zarasle u korov, leševi i kosturi ubijenih ljudi i životinja, to je bila slika ne-

Attachment:
165.jpg
165.jpg [ 74.41 KiB | Pogledano 398 puta. ]

Rad na pripremi zemljane mase za izradu ćerpiča 1946. god.
Attachment:
166.jpg
166.jpg [ 80.49 KiB | Pogledano 400 puta. ]

Zbor građana povodom obnove i izgradnje

posredno nakon rata. Ovaj jezoviti prizor svjedočio je o prohujalom vremenu, stradanjima i patnjama ljudi ovoga grada, koji se mogao pohvaliti da je ubrajan u red ljepših i bolje uređenih mjesta u Bosni i Hercegovini.
I ostala područja sadašnje rogatičke općine nisu bila pošteđena. Od 136 sela do temelja je spaljeno 77, a djelimično 42 sela.
Odmah po ulasku jedinica narodnooslobodilačke vojske u grad, stigli su i nastavili sa radom sreski i općinski narodnooslobodilački odbori. Narodnooslobodilački odbor za općinu Rogatica i njenu bližu okolinu osnovan je u oktobru 1944. godine, a Sreski odbor u selu Parževićima dva dana prije oslobođenja grada. Pred oba odbora, i sreskim i općinskim, bili su
krupni zadaci koje je trebalo hitno rješavati. Iako prvih dana nisu imali ni osnovne uvjete za rad, odmah su pokrenuli niz akcija za sređivanje stanja u gradu, ali na cijeloj općini.
Trebalo je popraviti razrušene puteve i mostove prema Mesićima, Romaniji i Višegradu, kao i kuće i zgrade u Rogatici koje su mogle da se poprave, kako bi se obezbijedio najnužniji, privremeni smještaj za građane i ustanove. Trebalo je organizirati prihvat i smještaj za više od 12.000 izbjeglica iz ovoga kraja, osigurati ishranu stanovništva i u gradu i na selu,
pomoći u obnovi grada, naselja i sela. Iako za sve to nije bilo dovoljno sredstava, a teškoće su iskrsavale na svakom koraku, narodna vlast i narod smjelo su pokretali akcije, i - uspjesi nisu izostali.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: MONOGRAFIJA ROGATICE U ELEKTRONSKOJ FORMI
TekstNapisano: Novembar 2nd, 2011, 8:28 am 
Site Admin
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13165
Attachment:
167.jpg
167.jpg [ 90.95 KiB | Pogledano 400 puta. ]

Smotra radne brigade pred odlazak na radnu akciju 1948. god.

Najteži je bio i ujedno i najvažniji zadatak - osigurati ishranu za stanovništvo koje se zateklo na području općine i ono što je pristizalo iz izbjeglištva. Zaliha hrane nije bilo, a nije postojala ni trgovinska mreža. Od narodnooslobodilačkih odbora, krajem 1945. godine, brigu o nabavci i raspo djeli životnih namirnica preuzimaju zemljoradničke i nabavno-potrošačke zadruge. Hrana je, do uspostavljanja saobraćaja sa Sarajevom, dobavljana iz Vojvodine preko Zvornika. Glavno prijevozno sredstvo bila su
seoska kola sa volovskom i konjskom zapregom, a na cesti od Zvornika prema Rogatici nerijetko su se mogli sresti i ljudi koji na leđima nose žito. Poslije oslobođenja Sarajeva i normaliziranja saobraćaja, iz tog pravca počele su pristizati, istina, minimalne količine hrane, odjeće, obuće i građevinskog materijala.

Attachment:
168.jpg
168.jpg [ 123.75 KiB | Pogledano 397 puta. ]

Sedam puta udarna Omladinska radna brigada, po povratku sa pruge Šamac - Sarajevo 1947. god.

U to vrijeme naročito značajna bila je pomoć koju je dostavljala međunarodna organizacija UNRRA (United Nations Relief and Rehabilitation Administration - Uprava Ujedinjenih naroda za pomoć i obnovu). Osim odjeće, obuće i hrane, ona je dodijelila i nekoliko montažnih baraka. Stanovništvu je pružila pomoć i 27. divizija JNA, naročito u zaprežnoj stoci i ovcama. Zahvaljujući ovoj pomoći i nabavci stoke iz drugih krajeva, što je organizirala narodna vlast, poljoprivrednici su mogli početi sa obradom zemlje i sređivanjem prilika u svojim domaćinstvima, pogotovo što je od tada zaprežnu i sitnu stoku narod dobijao besplatno.
Zamašan posao predstavljalo je prihvatanje velikog broja izbjeglica, jer su ljudi već u drugoj polovini 1945. godine počeli vraćati na svoja ognjišta. Tome je umnogome doprinijela naredba ondašnjih organa vlasti, posebno u Sarajevu, da se sve izbjeglice vrate u svoj rodni kraj, na svoja ognjišta. Kako su u preostalim zgradama u jednu sobu smještane po dvije ili tri porodice, najveći broj povratnika ipak je mogao dobiti kakav-takav smještaj. Neke su porodice, pak, na zgarištima svojih kuća pod otvorenim nebom tražile i pronalazile kakvo-takvo ognjište. U to vrijeme prava sreća bila je naći koju dasku ili komad pleha, koje bi potom naslanjali na zid spaljene im kuće i tako obezbjeđivali krov nad glavom.
Na obnovi naselja radilo se danonoćno. Brzina i spretnost kojom su ljudi podizali svoje domove bila je zadivljujuća. Mnoge porodice, u nedostatku cigle i daske, same su pravile ćerpič, ručno izrađivale dasku od balvana i tako dolazile do osnovnoga građevinskog materijala. Podizane su male kuće, obično od jedne sobe i kuhinje. U onim razrušenim najčešće je osposobljavana jedna soba za useljenje, a zatim se, postepeno, nastavljalo sa opravkom ostalih prostorija. Zbog nedostatka radne snage često su se udruživala po dva do tri domaćina i međusobno se ispomagala pri gradnji svojih domova. U prvo vrijeme narodna vlast pružala je pomoć stanovništvu putem Komisije za obnovu, a kasnije posredstvom Tehničke baze, osnovane u aprilu 1946. godine. Njen upravnik bio je Đoko Mačar, a tehnički rukovodilac Sulejman Hasanagić. Baza je nabavljala građevinski materijal i besplatno ga dijelila narodu. Pomoć Tehničke baze znatno je ubrzala i olakšala obnavljanje naselja. Za siromašne porodice bez radne snage besplatno je izgrađeno više od 350 kuća, a oko 2.000 domaćinstava primilo je pomoć u građevinskom materijalu. Neosporan doprinos obnovi dao je Risto Milinković, dugogodišnji nadzornik puteva, kao i majstori zidari i tesari, poput Osmana Hurema, braće Tantula, Sejdalije Sejde Brankovića, Mehmed-bega Brankovića, Nezira Krajine, Ljubomira Rackovića, Milivoja Furtule, Save Gluhovića, braće Mehmed-bega i Ali-bega Hodžić iz Zakoma i drugih.
Još početkom 1946. godine cijelo područje općine bilo je bez električne energije. Da bi osigurali najnužnije osvjetljenje za nekoliko javnih ustanova i stotinjak domaćinstava u gradu, Milisav Racković i Džemal Hafi zović konstruirali su i od starih dijelova, u tek dijelom obnovljenoj pilani, ranijeg vlasnika Ragiba Čapljića, instalirali malu elektranu kapaciteta 150 KW.
Polovni generator i neke dijelove dobili su iz Sarajeva ili su sami izrađivali. Koristili su turbinu od pilane, koju je pokretao jedan rukavac rijeke Rakitnice, pa je zbog toga elektrana radila samo dva do tri sata noću, kada pilana ne radi. Malom broju korisnika električne energije bilo je dozvoljeno da je koriste isključivo za osvjetljenje, s tim da koriste sijalice do 25 W. Tek naredne 1947. godine povećan je kapacitet ove male hidroelektrane.
Već 1945. i 1946. godine obnovljeno je 645 kuća, od čega veliki broj u samom gradu. Istovremeno je popravljan i veći broj oštećenih kuća. Pored obnavljanja nekih privrednih objekata, počela je i izgradnja zgrada za pojedine javne ustanove. Grad zgarište, koji je postao veliko gradilište, postepeno je mijenjao izgled. Vremenom, počevši od 1947. godine, za obnovu
naselja stvoreni su bolji uvjeti. Izgrađena je veća stolarska radionica i obnovljene pilana i ciglana u Rogatici, ranije vlasništvo Ragib-age Čapljića, odnosno Ahmed-bega Sokolovića1, tako da su građani lakše dolazili do građevinskog materijala. Svakoj porodici omogućeno je da za sebe nasiječe potrebnu količinu građe, a pod povoljnim uvjetima dodjeljivani su i dugoročni zajmovi za izgradnju kuća. Proširenju i ubrzavanju građevinskih radova doprinio je i povećavani broj vozila, čime je olakšan prijevoz građevinskog materijala. Samo u 1947. i 1948. godini na području općine izgrađeno je oko 1.350 kuća. Tako je početkom 1949. godine gotovo svako domaćinstvo imalo svoju kuću. Istina, najviše je bilo malih objekata izgrađenih za privremeni smještaj.

Attachment:
169.jpg
169.jpg [ 92.19 KiB | Pogledano 396 puta. ]

Agitacija za skidanje zara i feredže, 1951. god.

Pri sagledavanju cijele poslijeratne problematike, obima i složenosti zadata ka koji su stajali pred novim organima vlasti, treba imati u vidu sljedeće:
- Rogatica je spadala u red nerazvijenih općina u Republici, a do sedamdesetih godina pomoć šire društvene zajednice bila je skromna i mala. Oslonac na vlastite snage, entuzijazam naroda, naročito omladine, doprinio je bržoj obnovi grada i najvećem broju sela;
- ljetnje žege i podmetnuti požari u šumama nanijeli su veliku štetu šumskom fondu te je u gašenju požara na Romaniji, Bokšanici, Babljaku i drugim mjestima mobilizirano i stanovništvo;
- hvatanje ostataka četnika, koji su pljačkali zadruge, trgovačke radnje, stanovništvo, ubijali predstavnike vlasti; suđenje ratnim zločincima...;
- provođenje agrarne reforme, stvaranje seljačkih radnih zadruga, sitnim posjednicima u gradu uz minimalnu naknadu oduzimanje najplodnije zemlje u Lukama i Donjem polju radi stvaranja bolje ekonomije, izazivalo je revolt vlasnika zemljišta, koji su uglavnom bili Bošnjaci;
- provođenje zakona o velikoj i maloj nacionalizaciji preduzeća, zanatskih i trgovačkih radnji;
- provođenje plana sjetve i otkupa poljoprivrednih proizvoda i stoke i administrativne mjere protiv poljoprivrednika koji nisu mogli ili htjeli izvršiti propisane obaveze;
- nedostatak hrane i drugih životnih potrepština i dodjela osnovnih prehrambenih proizvoda, odjeće i obuće putem bonova i tačkica;
- pojava Rezolucije Informbiroa i odbrana zemlje;
- provođenje zakona o skidanju zara i feredže kod muslimanki radi njihova većeg uključivanja u privredni i društveni život, što je kod većine stanovništva prihvaćeno kao neminovnost.
U godinama što su slijedile građeni su masivniji i bolji objekti - od porodičnih kuća i stambenih zgrada do javnih i komunalnih objekata. Za 15 poratnih godina izgrađeno je 4.178 kuća, od čega 511 u gradu. U tom periodu u Rogatici su izgrađene zgrada pošte, hotela, Sreskog narodnog odbora, Zdravstvene i Veterinarske stanice, Sreskog suda, Komiteta SKJ, Zadružnog, Lovačkog i Vatrogasnog doma, sportska sala, šumska uprava... U selima su, između ostalog, podignute 23 školske zgrade, a u Seljanima, Gučevu, Mesićima i Borikama zadružni domovi. Istovremeno, na relaciji Sjeversko - Žepa, Guždelji - Rakitnica i Pašićkula
- Kosovo izgrađene su ceste III reda, te 17 kilometara manjih putnih pravaca, a popravljeno je i prošireno više od 30 km seoskih puteva. U 42 sela izgrađene su javne česme i bunari. Struju je do 1960. godine dobilo 19 sela: Kukavice, Varošište, Mesići, Pavičina Kula, Podgaj, Kovanj, Lepenica, Stjenice, Dobrašina, Stup, Žepa, Kula, Vratar, Borika, Pešurići,
Seljani, Gučevo, Rakitnica i Brankovići, a u toku je bila i elektrifi kacija još 10 sela. Konačni bilans obnove i izgradnje naselja, imajući u vidu i planove za elektrifi kaciju ostalih sela, na području rogatičke općine bio je zadovo ljavajući.
U svakom slučaju, sve što je postignuto u obnovi i izgradnji naselja u tom periodu teško da bi bilo urađeno da nije bilo izdašne pomoći narodne vlasti i organizatorsko-političke uloge Komunističke partije i Narodnog fronta, koji su animirali i pokrenuli narod. Uspjeli su kod njega probuditi duh samopomoći i neviđeni elan, koji je naročito došao do izražaja u mnogobrojnim dobrovoljnim radnim akcijama. Njihov rezultat bili su novopodignuti zadružni domovi i veći broj školskih zgrada, ali i putevi, česme i mnogi drugi komunalni objekti.
Osobito veliki doprinos u obnovi i izgradnji dala je omladina. Osim masovnog odziva na lokalne radne akcije, oko 2.100 omladinki i omladinaca, svrstanih u 18 omladinskih radnih brigada, učestvovalo je na saveznim i republičkim radnim akcijama. Jedna brigada proglašena je sedam puta udarnom, što je bio apsolutni rekord. U ovom vremenu imaju značajnu ulogu i zasluge omladinski rukovodioci: Rajka Čučković-Fundić, Mugdim Hadžović, Momir Cerović, Rasim Čolić, Rajka Karišik, Milorad
Kozić, Mehmed Sokolović i Draginja Mihajlović.


Nazad na vrh
 Profil  
 
 Naslov: Re: MONOGRAFIJA ROGATICE U ELEKTRONSKOJ FORMI
TekstNapisano: Novembar 4th, 2011, 2:30 pm 
Site Admin
Avatar

Pridružen: Septembar 22nd, 2008, 10:23 am
Tekstovi: 13165
Attachment:
170.jpg
170.jpg [ 117.83 KiB | Pogledano 366 puta. ]

Učesnici Sreske konferencije Narodne omladine 1950. god.
Attachment:
171.jpg
171.jpg [ 124.87 KiB | Pogledano 365 puta. ]

Majstori i učenici novoformirane obućarske zadruge 1949. Hamdi-beg Ajanović s majstorima obučavaju buduće majstore.

Izgradnja stanova, infrastrukture i drugih objekata

Izgradnja stanova i infrastrukturnih, javnih i industrijskih objekata nastavljena je i nakon 1960. godine, sada sa više plana i sistema. Građeni su kvalitetniji, veći i komforniji, ne samo stanovi, već i drugi objekti. Niču novi kilometri asfalnih puteva, popravljaju se i proširuju stari, neki od njih i asfaltiraju. Popravlja se i proširuje vodovodna i kanalizaciona mreža
u gradu, grade javne česme u selima. Gotovo sva sela su elektrifi cirana, centri mjesnih zajednica dobijaju telefonske linije...
Osim fi nansijskih ulaganja općinskih vlasti u izgradnju infrastrukturnih objekata, značajnu ulogu sve vrijeme imale su mjesne zajednice i društveno-političke organizacije. One su bile organizatori masovnih dobrovoljnih akcija građana, koji su, uz neznatnu fi nansijsku podršku vlasti, izgradili više kilometara puteva, vodovoda i javnih česmi u brojnim selima. Rogatica i njena okolina bilježe povećanje prihoda. To im je otvorilo i nove mogućnosti - korištenje bankarskih kredita i fi nansijsku podršku fi rmi u kojima su radili. I ne samo to. To je vrijeme kada neke fi rme i javne ustanove počinju sa izgradnjom stanova za svoje zaposlenike.
Od 1964. godine, kada je najvećim dijelom bila završena obnova stambe nih objekata, do 1991. godine, izgrađeno je 1.347 stanova, od kojih preko 1000 u društvenoj svojini. Stanovi i porodične kuće su površinom, kvali tetom gradnje i komforom (struja, voda, telefon i sl.) nadilazili dotada građene.
U poznatoj akciji izgradnje 1.000 km asfaltnih puteva 1974. godine u BiH, a čiji je konačni bilans bio 2.300 km, izvršena je rekonstrukcija i asfaltiranje i dionica Sarajevo - Podromanija - Rogatica - Ustiprača. U okviru ove akcije, koristeći se građevinskom operativom koja je bila angažirana na spomenutoj dionici, asfaltirane su sve ulice u gradu, zatim putevi Rogatica -Zakomo - Gučevo, Rogatica - Budete - Borike, Rogatica - Sljedovići, Sastavci- Mesići i posebno, regionalni put Rogatica - Lijeska - Brankovići - Sjemeč- Višegrad. Sve ovo izgrađeno je sredstvima iz lokalnih izvora.
Attachment:
172.jpg
172.jpg [ 75.86 KiB | Pogledano 366 puta. ]

Novoizgrađeni javni objekti: Skupština sreza, kasnije Općina Rogatice, Sreski sud i dr.

U većem broju sela izgrađeni su vodoopskrbni objekti i javne česme, bunari i sl., što je uz elektrifi kaciju svih 138 sela uveliko poboljšalo uvjete života najvećeg broja seoskoga stanovništva. S obzirom na to da se gradsko i prigradsko stanovništvo povećalo sa otprilike 5.000 na preko 10.000 i da se privreda intenzivno razvijala, grad je ostao bez dovoljnih količina vode za piće. Izvor iz Seljana nije mogao zadovoljiti potrebe grada, pa je izgrađen novi vodovod Zličina - Rogatica sa pumpnim stanicama i rezervoarima. Tako su zadovoljene potrebe stanovništva i privrede. Ista situacija bila je i sa kanalizacijom fekalnih i oborinskih, kišnih voda. Postojao je samo jedan kolektor. Izgrađena su četiri nova kolektora sa sekundarom mrežom. Tako je svako domaćinstvo dobilo priključak za kanalizaciju,
a istovremeno su podmirene potrebe privrede. Nizinski dijelovi grada bili su plavno područje, a naročito poljoprivredne površine rogatičkog polja. To je otklonjeno izgradnjom regulacije korita rijeke Rakitnice i potoka Toplik i Gračanica. Tako je i
Rogatica nakon svih ovih radova koji su se odvijali u periodu 1968-1974. godine osigurala dovoljne količine pitke vode,
kanalizacije i regulacije rijeke i potoka.
Za uspostavljanje evidencije vlasničkih odnosa značajnu ulogu imao je i Zemljišno-knjižni ured. Gruntovnica, koju je uspostavila austrougarska vlast, zgrada i sve zemljišne knjige i mape, uništeni su tokom Drugog svjet skog rata. Zahvaljujući kopijama, koje su se nalazile u Sarajevu, relativno brzo je uspostavljen Katastarski ured. Najzaslužniji za to bili su Nikola Maksimović i Hašim Jesenković, koji su i prije rata bili uposlenici Gruntovnice.
Za dalji rad i razvoj ovog ureda i posebno za novi premjer zemljišta na osnovu aero foto grafometrijskih snimanja, što je urađeno u samo nekoliko općina BiH, posebna zasluga pripada geometru Osmanu Pešti.
U privrednom i društvenom razvoju Rogatice veliki napredak počeo je sedamdesetih godina, kada su se u BiH počeli realizirali veliki programi, kao što su disperzija industrijskih kapaciteta, izgradnja asfaltnih cesta do svakog grada u Republici. Spomenimo i akciju izgradnje 1.000 zgrada osnovnih škola, novog hotela u svakom gradu, izgradnju domova zdravlja,
fi skulturnih objekata i dr. Radeći preko tri decenije na poslovima urbanizma, građenja i nadzora, građevinski tehničar Midhat Daidžić dao je značajan doprinos izgradnji infrastrukturnih i drugih objekata.


Nazad na vrh
 Profil  
 
Prikaži tekstove “stare”:  Poredaj  
Započni novu temu Reply to topic  [ 149 posts ]  Stranica Prethodna  1 ... 7, 8, 9, 10, 11, 12, 13 ... 17  Sljedeća

Vremenska zona: UTC - 1:00


Trenutno su tu

Trenutno korisnika: Nema nikog, odmaraju se ljudi i 1 onaj sto cita, a nece da se registruje.


You cannot post new topics in this forum
You cannot reply to topics in this forum
You cannot edit your posts in this forum
You cannot delete your posts in this forum
You cannot post attachments in this forum

Traži, traži pa ćeš naći:
Idi na:  
cron
Powered by phpBB © 2000, 2002, 2005, 2007 phpBB Group