|
A sada dolazimo na mjesto, koje nam je od godine 1879. Ostalo u dobroj uspomeni, jer smo tu jedan dan otpočivali i u veselom se društvu srdačno pozabavili. „Tabor na Gotovuši" zvalo se je to, a jedan se je htm zvao „han Kovao". Danas je Gotovuša stanica carske vojske, koja pazi na sigurnost na cesti. Spram stražarnice stoji krčma, koja je takogjer pod zapovjednikom. Rano iz jutro ide patrola do pola puta u Plevlje, a druga do pola puta u Boljanić, da dočekaju poštu i pripaze na cestu. Na veče se opet vrate, — to je život u Gotovuši.
Sve u duž po nizbrdicama stiže se na koncu u P l e v l j e , tursku Taslidžu, koja se je za okupacijonoga rata proslavila svojim ratobornim muftijom, što je s dobrovoljcima bio krenuo na Tuzlu. Grad taj leži u dolini uz Čehotinu, a uokolo su mu niski humci. Nekada je bio sasvim turski izgragjen, no danas su po njem rasijane pojedine modern kuće; oko austrijskih vojnih zgrada iznikao je zaseban evropski grad i tamo si u gostionici Taslidži prilično spremljen. Ako nijesu časničke gostinske sobe zapremljene, ponudiće tamo putniku strancu najvećom predusretljivošću stan, a to je u svaku ruku prijatno. Izgradila se je tu lijepa kasina, odakle ti ide pogled na sve mjesto, a u bašči, koju je svaka nova pukovnija poljepsavala, ne bi ni slutio, da
ti je blizu Turska. Kasina nadomjestava ovdje časnicima i kuću i porodicu, jer u opće ne gleda se rado, a po nekoj zastarjeloj naredbi čak je i zabranjeno, da časnici dovode svoje gospogje...
PITAR
|
|
Detaljnije...
|
|
|
HAJ, HAJ, ODE NINE U KOVANJ
Nasko
Pasic, poznatiji ko Nine, nije silazio sa carsije. Nije mu skola isla
od ruke, pa je uz Hamdu Nalbantica i Rizahbega Sahinpasica, koji bijese
rogaticki kocijasi zaradjivo za zivot. Ova dvojica, uz Mileta, zadrzase
najduze zanimanje koje se njihom smrcu i ugasilo u Rogatici. Isprva ga
Hamdo odbijo, pa se moro krijuci kaciti za kola, sto smo i mi cesto
cinili. Bar oni koji su ih upamtili. Znala je i kandzija stici one malo
drskije, ali niko nije odustajo od kacenja. Tako jedne prilike Hamdo
povuko na kolima neku robu i pokrio. Nine se prikro i zavuko ispod toga.
Kad je provirio i vidio kuda se vozi zavika "Haj haj ode Nine U
Kovanj".
Epilog ovog njegovog putesejstva cu preskociti, a ono
sto tad Nine rece postade u Rogatici izreka i cesto se znala
upotrijebiti. Kartasi kojih u Rogatici podosta bi, najvise je koristise i
ne dadose zaboravu Nineta.
Alkohol slomi ovog slabasne gradje
insana, pa je svoje zadnje dane proveo u invalidskim kolicima. Sjecam se
kad je iz Rogatice pocetkom Zadnjeg zla deportovan do Hrese. Do nasih
linija odbrane sestra ga je dovukla u civarama jer mu njegova kolica
nisu dali.
Zele
|
|
|
Idemo polahko kroz noc.Po obicaju niko nesmije pusiti niti pricati.Prije polaska na karti smo nasli mjesto gdje su Ameri.Posto neki nisu imali onu kremu za kamufliranje,morali su namazati lice blatom.Malko zemlje malko vode pa se sminkaj.Poslije dva tri sata,lokalizovasmo njihov logor.Prisuljamo se.Skoro svi spavaju.Cudimo se.Samo je jedan na strazi.Hoda sa jedne strane logora prema drugoj.Vidimo dze su kamijoni i ostala vozila.Odlucili smo napasti sa te strane.Nije bilo tesko.Krijemo se iza kamijona,pa kad se primakomi ono kako nas naucili.Trojica protiv jednog.Indijanci protiv kauboja.Za dva minuta je licijo na kobasicu.Svezan i ubacen pod ceradu jednog kamijona.Dva kamijona sa hranom i vodom smo vec nasli.U svakom po dvojica u kabinu a ostali nazad.Palimo motore u isto vrijeme.Mislim da smo bili vec prilicno daleko kad su Ameri izasli iz njihovih vreca za spavanje.Ne vracamo se direktno u nas logor.Treba zavarati tragove.Moramo proci kroz jedan mali kanjon.Tamo nas cekaju ostali.Posto nas neprijatelj pokusava da nas ufati neznaju da ce u kanjonu natrcati na zasjedu.
Razlika izmedzu pravog i ovog ko bajagi ratovanja je ogromna.U pravom ratu pucas da ubijes ili da nebi bijo ubijen.I samim tim bojis se.Kazu da je to normalno.Ljudski.Samo neke zvijeri mogu ubijati iz zadovoljstva.Ovdje u ovom ko fol ratu,svi pucaju ali nema ni ranjenih ni mrtvih.Cim smo stigli u kanjon,oni nasi nam pokazuju gdje cemo sakriti kamijone.Cekajuci da Ameri stignu. Gledamo sta ima u kamijonima.Hrana,voda,neka vojna oprema.To ne diramo.Ono sto nam je bilo interesantno to su pet sanduka pive tri kartona wiskija i tri kartona cigara.Cekajuci da upadnu u zasjedu to smo prebacili u nase kamijone.Iz daleka vidimo oblak prasine.Skoro su tu.Mi se rasporedili na obadvije strane kanjona.Ulazi kolona od petnestak vozila.Nemaju oklopna kola.Na kraju kanjona mi smo na put dogurali nekoliko velikih stijena.Posto je put uzak moraju se zaustaviti i pocistiti da bi kola mogla proci.Pa kad su se zaustavili pade naredzenje »Pucajte do volje » A mi samo to cekali.Zaboravijo sam reci da je sa svakom jedinicom bijo po jedan visoki oficir.On je imo ulogu posmatraca i sudije.Poslije pola sata pucanja on naredi da svi,mi i oni prestanemo pucati.Poziva njihovog i naseg starjesinu malko na stranu.Poslije desetak minuta ovaj nas se vraca.Skupljamo se oko njega.Objasni nam da se spremamo za polazak.Rezultat zasjede.Kod nas osam »ranjenih ».Kod njih 70 posto « mrtvih »,ostali « ranjeni » ili zarobljeni.Drago nam.Masemo Amerikancima,pa u kola.Nekoliko kilometara dalje nadzosmo jedno mjesto gdje se nije bilo tesko sakriti se.Tu ostadosmo dva dana.Poslije dva dana nema vise ni pive ni wiskija.
MAHIR
|
|
|
Hakija Muftić, diplomirani ekonomista, potiče iz poznath porodica, oca Sejfulah-efendije Muftića uglednog trgovca i majke Nazić-hanume, kćerke bivšeg visokog austrijskog poreskog činovnika Idizbega Šahimpašića.
Osnovnu i građansku školu zavšio je u Rogatici i od rata 1941.godine radio očevoj trgovinskoj tekstilnoj radnji. Kao omladinac bavio se atletikom, skijanjem i biciklizmom. U to vrijeme, 1941.godine, kao i drugi Rogatičani, doživio je torturu i zlostavljanja. Sa grupom udlednjh građana, decembra 1941.godine četnici su ga odveli na gubilište gdje je grubo tučen, ranjavan...Zahvaljujući mladenačkoj izdržljivosti i tamnoj noći uspio je da se izvuče i pobjegne. Trebalo je vremena da se zaliječi i uključi u životne tokove. Pristupio je tada Narodno-oslobodilačkom pokretu i aktivno radio za NOB u Rogatici, a zatim i u Sarajevu. Od 1945 do aprila 1947.godine bio je u sarajevskoj vojnoj oblasti JNA u gradu Sarajevu.
Poslije rata završio je srednju ekonomsku školu u Banjaluci i ekonomske studije u Sarajevu. Započeo je rad u Sreskom narodnom odboru Rogatica gdje je biran za člana Izvršnog narodnog odbora na funkciju predsjednika Sreske planske komisije. Nakon nekoliko godina rada u skladu sa kadrovskim usmjeravanjem prešao je u redakciju lista „Oslobođenje“ u Sarajevu kao urednik rubrike i član uredničkog kolegija. U 1952.godini biran je za načelnika za privredu Sreskog narodnog odbora Rogatice, a zatim je imenovan za sekretara Sreskog zadružnog savjeta Sarajevo. Početkom 1963.godine izabran je za sekretara Privredne komore Sarajevo. Nekoliko godina iza tog izabran je za podpredsjednika, a zatim u tri mandata biran je za predsjednika Privredne komore Sarajeva. U 1981.godini biran je za člana Predjedništva Privredne komore BiH 1985.godine odlazi u penziju.
PITAR: Ispred uredništva internet stranice www.rogaticani.com sa zadovoljstvom Vam se zahvaljujem na datoj saglasnosti da možemo na našoj stranici objaviti u cjelini Vašu knjigu „Fragmenti života“. Zato Vas neću pitati o sadržaju Vaše knjige ali bi vjerovatno članove i posjetioce naše stranice (oni će za koji dan biti i čitaoci Vaše knjige) interesovalo: Kako je knjiga primljena, kakva su mišljenja, kritike, a svakako i Vaše zadovoljstvo kao pisca?
HAKIJA: Za stvaraoca-pisca su pohvale, ocjene, mišljenja, pa i ona kritička, veoma značajna. Donose podršku, afirmaciju autorskog rada, savjesnog pisanja, ukazuju na slabosti, propuste. Sve to na izvjestan način obavezuje pisca da nastavi dalje da piše, da daje kvalitet da bi njegov rad čitaoci prihvatili.
U avgustu 2009.godine kada je u Bošnjačkom Institutu u Sarajevu, uz prisutstvo brojnih Rogatičana, Sarajlija i drugih, promovisana moja knjiga i od recenzenata date veoma pozitivne ocjene i pohvale. Od tada mene često radosti prate, dolaze priznanja i pohvale i podrška čitelaca „ Fragmenata života“, telefonom a i neposredno u susretima, pa i od onih koje je dotakla, mislim pozitivno, što me posebno raduje. Iako je od pisanja knjige proteklo više od dvije godine i sada u kontaktima sa čitaocima razgovaramo i iznenađem sam kad citiraju dijelove „Fragmenata života“ one koji su jih posebno dojmili.
Ja nisam istoričar i nisam imao ambicije da sve obuhvatim, zato knjiga nosi naziv „Fragmenti života“. Moja je želja bila da napišem o svojoj porodici, Rogatici, životu i događajima i drugom, najčešće ono što sam ja doživio, ili neko meni blizak, odnosno ono što sam uspio da istražim,da dođem do istinitih činjenica koje sam naveo u knjizi, da se sačuva, jer je to dio našeg života, naša prošlost, i o godinama kad smo živjeli u miru, sigurnosti i radovanju.
Iz kontakata sa ličnostima „Fragmenata života“ navešću sažeto najbitnija zapažana. Oni ističu da knjiga ima višestruku vrijednost i značaj jer će se sačuvati od zaborava način života i sve drugo u gradskoj porodici, u čemu je porodica Muftića paradigma-uzorak života Bošnjaka, vrijednost iskazanih otvorenih i prihvatljivih odnosa supružnika, ljubavi, plemenitosti i i njenog uzvraćanja, brige prema sinovima, prema rodbini, druženja sa prijateljima...
Čitaoci ističu i veliki značaj „Fragmenata života za šira, historijsko proučavanje rogatičkog kraja, zbog svoje obimne dokumentacije u vidu velikog broja fotografija...
PITAR: Poznato je da ste humanista čovjek, da pomažete drugima, da ste u ratu 1992-1995. Godina u svoj stan primili podosta izbjeglica, da svake godine otkupite i podijelite veći broj sadnica ko ima gdje da ih posadi, pogotovo u Rogatici, Ustiprači, Fojnici.... Stipendirate nadarene studente. Šta vas je na to podstaklo?
HAKIJA: Moj otac Sejfulah-efendija bio je ...
PITAR |
|
Detaljnije...
|
|
|