www.rogaticani.com - Bila jednom jedna carsija

Prvo srusile krave, pa zapalili Bosnjaci, sta je slijedece?

Agresija na BiH se i dalje nastavlja, cak i petnaest godina nakon zvanicnog kraja i potpisa Daytonskog sporazuma. Uz mnostvo primjera na drzavnom nivou, proteklih dana smo imali i jedan na lokalnom, iskljucivo vezan za Rogaticu. Naime, plasirana je (dez)informacija da je na rogatickom mezarju Zahrid doslo do pozara koji je izazvan od strane Bosnjaka. "Ocevici" su rekli svoje, a ''dopisnik'' se potrudio da obavjesti ''raju''. Moglo se to zaustaviti i provjeriti, ali onda to ne bi bilo to. Jer bi, ne daj Boze, narusilo medjuljudske odnose, sad kad je ponovo poceo ''dijalog''.
I naravno da Bosnjaci nisu uzrokovali pozar, isto kao sto ni krave nisu porusile mezarje u periodu agresije. Nazalost, nije bas svima u interesu da se zna ko su pocinioci, pa je najlakse optuziti ''Bosnjake''. Ali je najtuznije kad te optuzbe dolaze bas od ''Bosnjaka''.

Moguce da se pojave i kojekakve ''potvrde'' i ''dokumenti'', koji bi potkrijepili tu odvratnu i bijednu (dez)informaciju.

Koga zanima da pomogne ciscenje mezarja moze to uciniti placanjem godisnje clanarine u MIZ Rogatica, a MIZ ce biti odgovoran za ciscenje mezarja. Za one koji zele napraviti jos vecu stetu mezarjima, onda vec postoji oprobani recept, nakon kojeg se zna koga treba obavjestiti.

www.rogaticani.com

ADEM Kino (plakata viska)

Ne treba neko biti ni profesor ni inzinjer ni doktor niti ne znam ti sta, da u zivotu jednog mladog covjeka ostavi neizbrisivi trag i usadi nesto sto ce ga pratiti cijeli zivot. Prica je o covjeku kojeg svi rogaticani sigurno znaju, barem oni koji su bilo kada otisli u kino. Rijec je o rah. Ademu Caticu. Adema sam skoro znao od kada znam za sebe. Uselili smo se u stan iznad kina, ja mislim sedamdeste trece ili cetvrte kad mi je bilo cetiri ili pet godina. Rahmetli Teufik Aksamija se preselio u svoju kucu, a mi uselili u njegov stan.

U to vrijeme filmove je prikazivao rahmetli Rifet Camdzija, Adem je odrzavao kino, a teta Hanka prodavala karte. Rifeta pamtim kao blagog, uvijek nasmijanog covjeka. Volio je fotografisati. Skoro sve slike koje sam imao iz tog vremena, imao sam zahvaljujuci njemu. No kako to u zivotu obicno biva, dobrim ljudima se desavaju ruzne stvari. Rifet ubrzo oboli od bubrega. Jedno vrijeme je isao na dijalizu u Focu ja mislim. Nedugo poslije toga izgubi borbu sa tom opakom bolescu.

Nakon toga, Adem je preuzeo prikazivanje filmova. Cesto sam mu i ja pomagao, mada Adem nije volio da mu se neko petlja u posao, jer je bio jako pedantan. Vrata prostorije iz koje su se prikazivali filmovi su bila odmah do nasih kucnih vrata. Meni je kao djetetu bilo jako zanimljivo da se vrtim oko aparata za projekciju i posmatram kako filmska traka putuje sa jednog kotura na drugi prolazeci kroz nekoliko nazubljenih valjaka uz karakteristican zvuk. Aparatura za prikazivanje filmova je bila poprilicno stara pa se cesto desavalo da film u toku predstave pukne uz burno negodovanje publike. Kasnije su te aparature zamjenjene novim, isto tako ceske proizvodnje, ali dosta modernijim.

MUFID, a moze i MEMIJA
 

U jeku socijalisticke izgradnje, u Rogatici se poceo desavati TPR. Izgradnja hale je zeljno iscekivana, a kada su se obrisi poceli pomaljati, ljudi su se haman u cudu cudili jer takve gradjevine Rogatica do tada nije vidjela. A i radovali su se (sa pravom) da ce ta fabrika donijeti razvoj (kao sto i jeste).



U jeku socijalistickog informisanja, dnevnik je bio udarno orudje a bogami i oruzhje. Prvo vijesti o Titi, pa partiji, malo o (nesrecama u) svijetu, nesvrstani, radne pobjede radnog naroda i postene inteligencije a tako I rekordni prinosi seljaka. Obavezni su bili prilozi i "iz unutrasnjosti", te sport i na kraju vremenska prognoza.

Popodne je, porodica sjedi na meraji ispod kuce. Babo dosho s posla i rucak bio, napolju, jelo se rukama. Poslije rucka stari nastavio sa bokalicem mehke sljive, a mi djeca se rastrkala okolo.

Kad eto ti jednog krupnog Nepoznatog, pravo uz brijeg prema nasoj kuci. Ko je sad, svi se pitaju. Ali Nepoznati stade na pola puta, okrenu se prema dolje, prema TPR-u i izvadi neshto iz torbe. KAMERA - prepoznadosmo mi kad uze na rame i poce snimati.

Svakoga dana, u svakom pogledu, sve više napredujem

Njegovo ime se, vjerovatno, neće nikad naći ni u jednoj historijskoj knjizi o Rogatici. Jer on je sasvim običan covjek, koji je imao izuzetno neobičan zivot. Dijete iz radničke porodice, kakvih je bilo mnogo u Rogatici, nije baš uvijek donosio najbolje odluke u zivotu, ali je uvijek išao naprijed uz životni moto ''Svakoga dana, u svakom pogledu, sve više napredujem''. A taj moto je prvi put cuo u prvom i jedinom filmu u kojem je glumio. Film se zvao ''Sjećaš li se Dolly Bell'', a naš sagovornik je Mahir Imamović ili Dolly Bell, nadimak po kojem su ga mnogi znali u Rogatici. Prošlo je tacno trideset godina od kako je glumio Kerima, a još uvijek ga većina ljudi poznaje po tome. U medjuvremenu je sa poznatom niškom grupom ''Galija'' obišao cijelu Jugoslaviju, sa ruksakom na ledjima kao hipik obišao je cijelu Evropu, a onda je kao član francuske Legije stranaca stigao i do daleke Afrike. Danas, dane provodi u porodičnoj atmosferi u Marseilleu, odakle nam je i ispričao svoju sasvim neobičnu zivotnu priču.

S obzirom da te većina ljudi poznaje kao Kerima iz ''Sjećaš li se Dolly Bell'', onda je nekako prirodno da zapocnemo ovaj razgovor sa glumom. Da li si ikad prije ovog filma glumio negdje?

Kako nisam, cijelo sam djetinjstvo glumio. Kad bih napravio kakav zijan ili ako bih dobio lošu ocjenu, onda sam uvijek morao da glumim pred roditeljima. Tako je to valjda sa svom djecom. Ja sam napravio taj belaj i poslan sam u vaspitno popravni dom u Stocu. Bila je tamo neka sekcija za pozorište, a i ja sam bio uključen. Imali smo tako neke predstave, koje smo igrali u domu. Jedan dan je došao Emir Kusturica sa svojom ekipom da pogleda tu našu predstavu. Nisu se uopšte predstavili ko su, samo su odgledali predstavu i otišli su nazad za Sarajevo.
Sedam dana poslije je došao poziv za mene i za još jednog malog iz doma da dodjemo u Sarajevo na probu. Otišao sam u studio, koji se nalazio na Koševu, odradio te neke probe ispred kamere i poslije toga sam se vratio u Stolac. Deset dana nakon toga ja sam izabran za ulogu u filmu.